24. 07. 2017.

Materijal




U ovoj zgradi 25.12.1941. godine je održano savjetovanje Vrhovnog štaba Jugoslavije sa rukovodstvom NOP-a u Bosni i Hercegovini o daljem radu na stvaranju i jačanju partizanskih odreda i narodnooslobodilačkih odbora. Odatle je atomski fizičar Pavle Savić uspostavio prvu radio vezu sa Moskvom, a Tito je tu imao i prvi susret sa prvim obavještajcem Kominterne za Balkan, Josipom Kopinićem. U znak sjećanja na taj historijski datum u Rogatici su godinama održavani Rogatički dani kulture.

23. 07. 2017.

Bežanija Koče Popovića



Titova poslednja ispovijest  

Vjenceslav Cenčić

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d7/Ko%C4%8Da_Popovi%C4%87.jpgEvo još jednog historijskog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljonom borio na Kadinjači.

Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici, gdje je bio Vrhovni štab.

Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao.

Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja.

Kad mu je i Lola, a posebno Valdes (Josip Kopinič), rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu, gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije.

14. 07. 2017.

KAKO SPELEOLOGIJA MOŽE DOPRINIJETI POZNAVANJU KRŠKIH VODONOSNIKA? PRIMJER IZ PEĆINE GOVJEŠTICA



DOI: 10.5644/PI2017.169.22
KAKO SPELEOLOGIJA MOŽE DOPRINIJETI POZNAVANJU KRŠKIH VODONOSNIKA? PRIMJER IZ PEĆINE GOVJEŠTICA
Simone Milanolo
Institut za hidrotehniku Sarajevo e-mail: simone.milanolo@heis.ba Centar za krš i speleologiju Sarajevo e-mail: simone@centarzakrs.ba
Sažetak
U zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, koja se sastoji od više od 50% od karbonatnih stijena, kraški vodonosnici predstavljaju resurs od izuzetnog značaja sa visokim nivoom osjetljivosti. Nažalost, zona apsorbcije vode i izvori predstavljaju jedine tačke koje su lako dostupne za direktno posmatra­nje dok većina toka vode između ove dvije zone ostaje skrivena duboko unu­tar kraškog masiva. Speleolozi, istraživajući pećine, posjeduju vještine, alate, a često i mogućnost za proširivanje znanja o kraškim vodonosnicima osigu­ravanjem pristupa i direktnim posmatranjem vodotokova i/ili podzemne vode u unutarnjem dijelu planine. Ovo može predstavljati nevjerojatan potencijal za prikupljanje dodatnih podataka (ne samo vezanih za vodu), koje naučnici potom mogu koristiti za integriranje/poboljšanje dobrih upravljačkih strate­gija za zaštitu i racionalno korištenje kraških izvora. Na primjer, od 2010. godine, mješoviti tim speleologa iz Italije i Bosne i Hercegovine unaprijedio je znanja o izvoru Govještica (Kanjon rijeke Prače, Općina Rogatica) istra­žujući gotovo 10 km novog kanala ispod romanijskog masiva. Tokom ovih godina vodotok je praćen na dugom putu od izvora ka glavnom ponoru (peći­na Megara, Općina Sokolac - trenutno u fazi istraživanje i još uvijek udaljena više od 10 km) i nekoliko podvodnih prolaza je prođeno zahvaljujući starijim suhim kanalima lociranim na višim nivoima. Pored istraživanja pećine, prika­zivanjem putanje podzemnog toka rijeke provedena su biološka istraživanja a trenutno se vrši uzorkovanje procjedne vode za hemijske i izotopske analize. Osim toga, instalirani su zapisivači podataka mjerenja kontinuiranog protoka procijeđene vode i redovno se nadziru.
Uvod
Širom svijeta, relativno topive stijene obuhvataju oko 20% suhe površi­ne (isključujući dio zemljine površine pokrivene ledenim kapama), dok sam karbonatni krš čini oko 10-15% kontinentalnog područja (Ford & Williams, 2007). Nadalje, može se procijeniti da gotovo jedna četvrtina svjetske popu­lacije ovisi direktno ili indirektno o kraškim vodonosnicima za snabdijevanje pitkom vodom (Ford & Williams, 2007). Bosni i Hercegovini (BiH) pripada veliki dio dinarskog krša i karbonatnih stijena koji pokrivaju više od 50% njene teritorije, do oko 65% (Čičić, 1998). Riječ krš izvorno se koristila za opisivanje kamenitih opustjelih pejzaža ili neplodnih površina, često u vezi s negativnom svijesti zbog neproduktivnosti ili teških životnih uvjeta. Danas, percepcija vrijednosti ove vrste teritorija je pomaknuta prema novoj definiciji gdje “Krš je jedinstven, neobnovljivi resurs sa značajnim biološkim, hidrološkim, mineraloškim, naučnim, kulturnim, re­kreacijskim i privrednim vrijednostima” (British Columbia, Ministry of Fo­restry, 2003). Prema tome, održivo upravljanje krša može se postići jedino ispravnim vrednovanjem svih ovih faktora i dubokim razumijevanjem njiho­ve kompleksne povezanosti. Ispod površine, krš predstavlja visoko razvijenu, hijerarhijski strukturira­nu, drenažnu mrežu koja često u potpunosti zamjenjuje površinsku hidrolo­giju. Nažalost, zona apsorbcije vode i izvori predstavljaju jedine tačke koje su lako dostupne za direktno posmatranje, dok većina vodnih tokova izme­đu ove dvije zone ostaje skrivena duboko unutar kraških masiva. Speleolozi, istraživajući pećine, posjeduju vještine, alate, a često i mogućnost za proši­rivanje znanja o kraškim vodonosnicima osiguravanjem pristupa i direktnim posmatranjem vodotokova i/ili podzemne vode u unutarnjem dijelu planine. Ovo može predstavljati nevjerojatan potencijal za prikupljanje dodatnih po­dataka (ne samo vezanih za vodu), koje naučnici potom mogu koristiti za integriranje/poboljšanje dobrih upravljačkih strategija za zaštitu i racionalno korištenje kraških izvora. Cilj ovog rukopisa je pružiti uvid u obim i kvalitet podataka koje speleo­lozi mogu prikupiti i iznijeti na vidjelo iz podzemlja. Da bi se dostigao ovaj cilj, sažeti su rezultati istraživanja u posljednjih 5 godina u trenutno najdužoj poznatoj pećini u BiH.
Opis lokacije
Romanijski masiv je relativno veliki plato, blago nagnut, sa područjima na višim nadmorskim visinama (oko 1.500 m) iznad kamenih stijena na zapad­noj strani općine Pala i naselja Mokro (Veliki Lupoglav 1.652 m), središnjimprostorom oko 900 - 1.000 m dok se na istoku blago spušta prema gradu Ro­gatici i na kraju do rijeke Drine. Cijela površina (uz izuzetak nekih područja u blizini stjenovite litice) je naseljena, a glavne proizvodne aktivnosti vezane su za ispašu i sječu drva. S geološkog stajališta, cijeli masiv se odlikuje stije­nama trijaske starosti. Na nižem nivou su pješčenjaci popraćeni masivnim krečnjakom sa amo­nitima, krševiti krečnjački greben i konačno, svijetlo sivi krečnjak s megalo­dontima i eventualno dolomitima. U zonama apsorbcije su samo slabe nazna­ke hidrografske mreže i velike površine gdje iste potpuno izostaju. Tipični su potoci koji teku po površini u kratkim dužinama vodotoka (vjerojatno zbog debelog sloja nepropusnih naslaga) prije nego što nestanu (potok Rešetnica je savršen primjer). Ponovno izbijanje ovih voda nije tako očigledno, a od velikog broja okol­nih izvora, samo dva, po izdašnosti, treba spomenuti. Na sjeveru, izvor rijeke Bioštice (600 l/s minimalni protok na temelju hidrogeoloških mapa iz 1963. god.), dok je na istoku izvor rijeke Bereg (400 l/s minimalni protok). Ponovno izbijanje Govještice (Općina Rogatica), koja se nalazi uz južnu stranu unutar kanjona rijeke Prače, podno sela Banja Stijena, nije označeno na kartama (s izuzetkom hidrogeološke karte bivše Jugoslavije u mjerilu 1:500.000). Prema napravljenim procjenama, od 2010.godine trebalo bi da ima mi­nimalni kapacitet od nekih desetak litara u sekundi, a najviše od nekoliko kubičnih metara u sekundi. Hidrogeološka karta u mjerilu 1:500.000 ukazuje na uspostavljenu hidrološku vezu između utonuća potoka Rešetnica (Pećina Megara - Općina Sokolac) i ponovnog izbijanja Govještice na oko 14 km pra­volinijske udaljenosti (vidi Sliku 1). Na geološkoj karti u mjerilu 1:100.000 prikazan je tektonski diskontinuitet od nekoliko desetaka metara sjeveroistoč­no od ponovnog izbijanja u smjeru sjever-zapad. U neposrednoj blizini po­novnog izbijanja Govještice i dijela istog pećinskog sistema, nalazi se bolje proučavana i poznata Mračna pećina. Ova pećina se nalazi nekoliko stotina metara uzvodno, na istoj strani rijeke, ali na oko 15-20 m višoj nadmorskoj visini od riječnog korita.
Historija istraživanja
Uprkos brojnim zapisima i potpisima vidljivim duž gotovo cijele Mračne pećine i onih koje se nalaze u fosilnim galerijama poslije prvog jezera u pe­ćini Govještica (koji datiraju iz ranog dvadesetog vijeka), u literaturi se na­lazi relativno malo podataka o ove dvije pećine. Prvi zapisi o Mračnoj pećini datiraju iz ranih 1900-ih godina, iz perioda izgradnje uskotračne pruge duž kanjona rijeke Prače, kada Viktor Apfelbeck, kustos muzeja u Sarajevu, isvjetski poznat entomolog, počinje opisivati neke nove vrste insekata nađenih u ovoj pećini (Apfelbeck, 1907). U članku iz 1921.godine, oficir austro-ugarske vojske, Jiri Danes, odgovo­ran za pronalazak važnih nalazišta kostiju u bosanskim pećinama koje su se koristile kao sirovina za proizvodnju streljiva, opisuje rezultate svojih istra­živanja u pećinama romanijskog masiva i kanjon rijeke Prače (Danes, 1921). Među brojnim pećinama koje je posjetio, prisjetio se Mračne pećine. Ona je predstavljena kao destinacija za posjetitelje iz Sarajeva još prije Prvog svjet­skog rata, oko kilometar duga i sa kostima pećinskog medvjeda u prvom di­jelu pećine. 
Slika 1: Karta područja sa lokacijom pećine Govještice i ponora potoka Rešetnica u pećini Megara. Također su prikazane i ostale poznate pećine.
U periodu između dva svjetska rata, pećina je bila zatvorena metalnim vratima na novom, umjetno proširenom, ulazu. Betonsko stubište također je bilo izgrađeno za silazak u prvu prostoriju. S obzirom na njenu važnost, 1957. godine provedeno je detaljno topografsko istraživanje pomoću naprednih geodetskih metoda za taj period. Međutim, do sada je dostupan samo crtež u umanjenom mjerilu, koji je objavio Salihović 1963. godine (Salihović, 1963). Na temelju ovog nalaza, ponovnim crtanjem 2004. godine u Dujakovićevoj knjizi o pećinama Republike Srpske (Dujako­vić, 2004), dužina pećine je procijenjena na oko 1.200 m (potvrđeno novim mjerenjima izvršenim u 2012. godini). Na istoj karti iz 1963. godine također je prikazana pećina Govještica do prvog jezera. Nakon Danesa, nova pale­ontološka istraživanja proveo je Slišković iz Zemaljskog muzeja u Sarajevu, najvjerojatnije tokom sedamdesetih godina (Slišković, 1979. i Brajković et. Al, 1997). Prema nevažećem zakonu o zaštiti prirode bivše Jugoslavije iz 1965. godine, Mračna pećina je proglašena rezervatom prirode od geološkog značaja, dok je pećina Govještica uključena u popis spomenika prirode (odjel za geomorfologiju). Od 2010. godine, međunarodni tim speleologa iz Italije i Bosne i Herce­govine je započeo novu, detaljnu studiju o ovom području, uključujući i plato na romanijskom masivu (Castrovilli e Rodolfi, 2010; Preti, 2010;. Brozzi et al, 2012). Istraženo je i dokumentovano nekoliko novih pećina. Urađena je detaljna karta Mračne pećine koja je potvrdila njenu ranije procijenjenu du­žinu od oko 1.200 metara. Međutim, do najvažnijih i najzanimljivih rezultata došlo se tokom istraživanja pećine Govještice, sa danas, oko 9.870 m dugim otkrivenim prolazima (vidi Sliku 2).
Prateći podzemni tok rijeke
Pećina Govještica, od velike ulazne kapije, nakon prvog vodnog tijela (“Lago Caronte”, čiji nivo, ovisno o hidrološkim prilikama, varira po neko­liko metara) proteže se prvenstveno u smjeru sjever-zapad. Iz istraživanja, vidljivo je da je glavni ogranak razvijen duž linije gotovo idealno paralelnim s obližnjim geološkim diskontinuitetom, označenim na geološkoj karti, i u isto vrijeme, ulaz u pećinu / izvor je u neposrednoj blizini kontakta između dvije vrste krečnjaka. Dok se neki važni ogranci razvijaju zapadno od glavne linije (na primjer, “Ramo Amila” – Amilin ogranak i “Ramo Bijoux” - Bijoux ogranak i “Ramo nuovissimo” – najnoviji ogranak), kroz pećinu ne postoje prolazi istočno od ove linije. Prema tome, ova fraktura je imala značajan utjecaj na nastanak ove pećine. Čini se da prolazi u Mračnoj pećini imaju smjer zapad-istok, slijedeći liniju između dvije vrste krečnjaka. ,Međutim, zbog relativno male veličine ove pe­ćine nije moguće sa sigurnošću utvrditi ovaj odnos. Iza početnih odronjenih područja (“Sala dell’approdo” – Luka i “risalite del nuovo mondo” - Uspon novog svijeta”), i trenutnog istraživačkog fronta (“ Il dedalo di gallerie “- la­birint tunela) veći dio pećine, do sada poznat je bez vode i leži na nivou oko 40-50 m višem u odnosu na sadašnji nivo podzemne vode. Međutim, nekoliko jama duž podzemnih prolaza omogućavaju pristup malim jezerima na nivou podzemnih voda. Posljednja od ovih jama omogu­ćava dostizanje dijela podzemnog vodnog puta karakterističnog po labirintu izvorno freatskih tunela, a završava sifonom koji predstavlja trenutnu granicu


Slika 2: Skica pećine ažurirana do istraživanja provedenog prije 2012. godine 1) Ulaz u pećinu Govještica; 2) Ulaz u Mračnu pećinu. U okviru je prikazan stvarni nivo detalja istraživanja pećine
istraživanja (vidi Sliku 3). Pijezometrijska površina ima prosječni nagib (ra­zlika visina između krajnjeg jezera i jezera Charon na ulazu u pećinu) od oko 3%. Genezu gornjih galerija, teško je utvrditi s obzirom na znatne promjene zbog masivne pojave odrona, na početku većih prostorija, galerija i debelih kalcitnih naslaga. Pod nekih dijelova pećine, karakteriziraju glinene naslage debele nekoliko metara i, u nekim slučajevima pokazuje znakove slijeganja s formiranjem vr­tača (Dolina Crna rupa) i lomljenje stalagmita (“Sala del ciclope” – dvorana Cyclopsa) sa formiranjem novih stalagmita iznad prethodnih. Nažalost, do danas ne postoji datacija ili hronološki elementi u pećini niti u regiji kanjona rijeke Prače što bi omogućilo rekonstrukciju faza razvoja pećine i depozita. Jedina iznimka je studija koja pokušava rekonstruirati granice vododjelni­ce i put paleolitskog riječnog korita potoka Rešetnica od sadašnje jame (peći­ne Megara) nizvodno do današnje rijeke Rakitnice slijedeći alogene depozite u dolini romanijskog platoa (Kanaet, 1963). Trenutno se prikupljaju uzorci vode na nekoliko mjesta, za dvomjesečne hemijske i izotopske analize. Filtri­ranje vodnog toka se snima svakih sat vremena na 2 podzemne lokacije dok je vanjska meteorološka stanica instalirana kako bi omogućila satne podatke o oborinama za usporedbu.
Ostala zapažanja
Osim zapažanja koji se direktno odnose na protok vode unutar planine, speleolozi su prikupili podatke koji obuhvataju veliki broj naučnih sektora. S obzirom na sigovine, među ostalim galerijama i dvoranama bogatim konkrecijama treba istaći ogranak Bijoux koji je sačinjen od grupe galerija pokrivenih u cijelosti heliktitima (također obilno prisutnim u dvorani kostiju), aktivno viseće jezera (Jezero Oz) i suha jezera sa zidovima u cijelosti pokri­venim kristalima (do nekoliko centimetara) od kalcita. U početnim dijelovi­ma istog ogranka, postoje čuperci igličastih kristala, najvjerojatnije aragoniti. U najudaljenijim ograncima pećine, stijena ima značajne naslage fosila klase Crinoidea. To su morske životinje (također poznate kao morski ljiljani) koje su najveću rasprostranjenost imale u permu, a zatim su gotovo izumrle za vrijeme prelaza u trijas. Oko 600 vrsta još uvijek živi danas na okeanskom dnu. Unutar pećine Govještica izgledaju poput mnogih cilindara oko 5-10 mm u promjeru i nekoliko centimetara u dužinu. Strše iz zidova pećine s ja­sno vidljivim različitim segmentima koji tvore stabljiku. Pažnje vrijedni su i fosilni ostaci Ursus spelaeus pretežno locirani na kraju lijevog ogranka (ogranak Amila) u tzv. dvorani kostiju (Sala delle Ossa) i u ogranku preživjelih (Ramo dei Superstiti). 

Slika 3: Podzemni tok rijeke u blizini za sada poznatog završetka pećine Govještica
Ovo su kosti (ne u anatomskom položaju, već vjerojatno pomjereni neda­leko) brojnih jedinki. Barem desetak njih su lubanje lako vidljive na površini. Neke od kostiju su djelomično ugrađene u depozit kalcita što ukazuje na vrlo vjerojatno veliku starost. U pećini Kuk, u obližnjem kanjonu rijeke Bistrice, Malez je (Malez, 1980), pomoću 14C (metoda za konkrecije u pećini koja može dati velike greške zbog teškoća u određivanju početne količine mrtvog ugljika prisutnog tokom taloženja kalcijevog karbonata), odredio starost na­slaga stalagmita koje pokrivaju naslage kostiju medvjeda do 36.000-40.000 godina (Wurm interglacijalna faza I-II), pripisujući onda te kosti fazi Wurm I (prije 60.000 do 110.000 godina). Pećina Kuk se nalazi na oko 850 m nad­morske visine, dok su galerije sa depozitima kostiju u Govještica na oko 630- 650 m, ali čini se da su kosti stigle sa višeg nivoa. Još jedno važno otkriće odnosi se na karbonatne cijevi od nekoliko mm u promjeru i dužini, s prstenovima duž vanjske površine, a nalazi se u su­him bazenima u Mračnoj pećini (tj. oko 10-15 metara iznad sadašnjeg nivoa podzemne vode). Njih su formirale vrste Marifuga cavatica, jedini mnogo­čekinjaši (klasa morskih crvolikih životinja), u svijetu poznati kao troglobite. Otkriće ostataka ovih životinja stotinama kilometara daleko od očekivanog područja širenja (blizu jadranske obale) baca novo svjetlo na porijeklo ove vrste. Tokom sljedećih ekspedicija pažljivo će se provjeriti da li ova vrsta još uvijek živi i kolonizira se u podzemnim vodama ili su nalazi samo fosilizirani ostaci izumrlih vrsta. Rasprostranjeni su tvrdokrilci troglobiontske vrste Ant­hroherpon cylindricollis (vjerojatno podvrsta Scaphium) također zbog velike količine guana koje su za sobom ostavile velike kolonije šišmiša. Kada je ri­ječ o akvatičnoj fauni, počevši od prvog jezera, pronađena je vrsta Niphargus sp. velikih dimenzija (dužine do nekoliko centimetara).
Zaključci
Kroz istraživanje pećine Govještice vidljiva je mogućnost direktnog pra­ćenja kraških vodonosnika kao dopuna i drugim indirektnim metodama (me­toda obilježivača). Uloga speleologa ovdje može biti od velikog značaja kada su u pitanju preliminarna istraživanja, kao na primjer izrada katastra spele­oloških objekata i detaljno istražiavanje podzemnih prolaza. Međutim, oni mogu pružiti i dodatne informacije kao što su foto-dokumentacija, uzorko­vanje vode, sedimentnih stijena, mjerenja protoka i promatranje geoloških i morfoloških obilježja. Oni mogu instalirati i upravljati instrumentima duboko u jezgri kraškog masiva. Širok je spektar naučnih podataka koji se mogu pri­kupljati i može se još proširiti ako se uspostavi kvalitetna saradnja sa drugim naučnicima.
Priznanje
Zahvalni smo svim učesnicima ekspedicije koje su doprinijeli istraživanji­ma u pećini Govještica.
Literatura
Apfelbeck, Viktor (1907): Novi kukci pećinari sa Balkanskog poluostrva. Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, v. XIX.
Brajković Dejana, Gužvica Goran, Kapel Antun, Lenardić Jadranka, Paunović Maja, Poje Marija, Slišković Teofil (1997): Nova nalazišta pleistocenskih vertebrata u Bosni i Hercegovini. Geol. zbornik 12, 224-240
British Columbia, Ministry of Forestry (2003): Karst management handbook for British Columbia.
Brozzi, Gianluca; Castrovilli, Michele; Preti, Nevio; Mezzetti, Andrea; Marchi, Federico; Demidoveca, Jelena; Omar, Belloni; Manservisi, Massimiliano; Milanolo, Simone; Forti, Paolo; Cendron, Federico; Mormino, Ilaria; Gualandi, Piero (2012): Bosnia 2012: il primato di Govještica, Sottoterra 135, 26-73
Castrovilli, Michele; Rodolfi, Giuliano (2010): Spedizione speleologica in Bosnia: 29 maggio-12 giugno 2010 – Diario di Campo. Sottoterra 130, 40-49
Čičić, Safet. (1998): Carbonate facies in geological constitution of the terrain of Bosnia and Herzegovina. Naš Krš 31, 3-37.
Danes, Jiry (1921): Pećine u kanjonu Prače i u okolini Glasinačkog polja. Glasnik geografskog društva, Beograd, n. 5
Dujakovic, Goran (2004): Pećine i jame Republike Srpske = Caves in the Republic of Srpska. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Srpsko, Sarajevo, 292 p.
Ford, Derek; Williams, Paul. (2007): Karst Hydrology and Geomorphology. John Wiley and Sons Ltd.
Kanaet, Tvrko (1963): Slivno područje pećina u kanjonu Prače. Treći Jugoslovenskih Speleoloških Kongres, Sarajevo, 85-93
Malez, Malez (1980): Speleological chronology in some caves in Bosnia and Herzegovina. Naš Krš 9, 3-32.
Mulaomerović, Jasminko; Zahirović, Damir; Handžić, Emir (2006): Katastar Speleoloških objekata Bosne i Hercegovine, 274 p.
Preti, Nevio (2010): Il Canyon di Prača e la risorgente di Govednica. Sottoterra 131, 68-72
Salihovic, Alija (1963): Prilog iznalaženju optimalnih metoda mjerenja speleoloških objekata. Treći Jugoslovenskih Speleoloških Kongres, Sarajevo, 251-258
Slišković, Teofil (1979): Stratigrafska i paleontološka istraživanja pećina u BiH. Naš Krš, 6, 21-27
HOW SPELEOLOGY CAN CONTRIBUTE TO THE KNOWLEDGE OF KARST AQUIFERS? AN EXAMPLE FROM GOVJEŠTICA CAVE (ROGATICA, B&H)
Summary
In a country like Bosnia and Herzegovina, which is constituted by more than 50% of carbonate rocks, karst aquifers represent a resource of paramount importance with a high level of vulnerability. Unfortunately, the water absorp­tion zone and the springs represent the only points easy accessible for direct observation while majority of the water path between these two regions stay hidden deeply within the karst massif. Speleologists, exploring caves, have the skills, tools and often the possibility to extend the knowledge of karst aq­uifers by providing access and direct observation of water streams or water table in the inner part of the mountain. This can represent an incredible po­tential for collecting additional data which scientists can then use to integrate/ improve sound management strategies for the protection and rational use of these resources. For example, since 2010, a mixed team of speleologists from Italy and Bosnia and Herzegovina improved the knowledge of the Govještica source (Canjon of the Prača River, municipality of Rogatica) by exploring and surveying almost 10km of new channels under the Romanja massif. During these years the water stream has been followed for a long way from the spring toward the main ponor (Megara cave, Sokolac municipality - currently in ex­ploration and still distant more than 10km) and several sumps have been by­passed thanks to older dry channels located at upper levels. In addition to the cave survey, showing the path of the underground river, biological researches have been performed and currently sampling of percolating water for chemical and isotopic analyses is ongoing. In addition, dataloggers for the continuous flow measurement of dripping water are installed and regularly monitored.

24. 06. 2017.

Hodžin bunar


 obrada: Rogatica - BiH


foto: Ragib Hodžić

Hodžin bunar se nalazi oko 1,5 do 2 kilometra sjeveroistočno od sela Godomilja. Bunar je ograđen a zidovi su ozidani kamenom bez korištenja vezivnih materijala. Bunar je hajr hodže Ibrahima koji je bio imam u džamiji u Godomilju. Živio je u periodu između 1700. i 1780. godine. Učio je škole u Istanbulu i bio veliki ljubitelj knjige pa je napisao više kitaba (rukopisa). Zna se da je po uzoru na običaje u Istanbulu prvi u Godomilju podigao avliju oko kuće i postavio zvono na avlijska vrata. Za njegova života su zakonski uvedena prezimena u Bosni i svi njegovi direktni potomci pored imena nose prezime Hodžić iz razloga što je on bio hodža. Nije upamćeno koliko je tačno članova porodice Ibrahim imao, ali sa sigurnošću se zna da je imao tri sina; Mahmuta (Ahmeta), Ali-spahiju II i Bećira. Sin Mahmut je bio imam u džamiji u Živaljevićima, koji se poslije ženidbe preselio u Šatoroviće i zasnovao brojnu lozu Hodžića. Ali-spahija II je bio imam džamije u Godomilju. Dobio je ime po svom  djedu Ali-spahiji I. Najmlađi Ibrahimov sin Bećir je kupio zemlju u selu Vrelo-Žepa i tamo zasnovao brojnu lozu Hodžića.
Ibrahimov otac Ali-spahija I je živio između 1660. - 1740.godine je bio veoma bogat spahija i turski vojskovođa koji je, pored ostalih, učestvovao i u bici na rijeci Prut 1711.godine. Bio je najbogatiji spahija u nahijama Vratar i Borač sa prihodom 31 900 akči. Koliku je on porodicu imao nije moguće ustanoviti, ali predanje kaže da je imao tri sina: Ibrahima, Ishaka i Durmiša  i da od njih direktno počinju loze Hodžića, Isakovića i Durmiševića.

foto: Ragib Hodžić

19. 06. 2017.

Ezan Envera Kazića još odzvanja Rogaticom

 STAV
Hamza Ridžal, 15.11.2016.g.



Enver Kazić od rane mladosti mujezinio je u džamijama Rogatice. Upamtio je svih sedam džamija koje su u gradu postojale do Drugog svjetskog rata. Poslije je postao mujezin Arnaudije, jedne od dviju preostalih rogatičkih džamija. Posljednji je zaključao ovu džamiju u junu 1992. godine, nakon čega je gledao kako tenk uništava 450 godina historije. Petnaest godina poslije, prvi je otvorio Sudžuadinovu džamiju, jedinu obnovljenu nakon agresije na BiH, iz koje i danas, u sedamdesetdevetoj godini, na namaz poziva bošnjačke povratnike
Ako vas put nanese kroz Rogaticu i odlučite u obnovljenoj Sudžuadinovoj džamiji klanjati namaz, nemojte se iznenaditi ako u njoj zateknete samo jednog čovjeka. Enver Kazić, sedamdesetdevetogodišnji povratnik, od 2007. godine, kada je obnovljena jedina od sedam rogatičkih džamija, redovno otključava džamiju i mujezini za svaki namaz. Svi su navikli na njegov bosanski mekam koji već pola stoljeća odzvanja Rogaticom. Može se desiti da efendija ne dođe u džamiju, da ne dođe niko od malobrojnih povratnika, da nikog ni besputica ne nanese u obnovljenu bogomolju, ali Enver je redovan. Ne postoji razlog za nedolazak jači od njegove ljubavi prema džamiji. Najsretniji je dok izgovara drevne riječ ezana i ikameta, pozivajući druge na molitvu. Jedino devera s pritiskom i s nostalgijom za vremenom kad su Rogaticom odzvanjali ezani sa sedam džamija.



 Mujezin od mladosti
Do Drugog svjetskog rata u gradu Rogatici bilo je sedam džamija, i to šest od masivnog materijala i s kamenom munarom, a jedna od polumasivnog materijala i s drvenom munarom. Ni jedna nije imala kupole. Svih sedam rogatičkih džamija po svojoj arhitekturi, munarama i unutrašnjim uređenjem predstavljale su dragocjene spomenike islamske arhitekture. Njihovo uništenje nenadoknadiv je gubitak za arhitekturu ne samo Rogatice nego i ovih prostora uopće. Od sedam džamija u gradu Rogatici, kraj Drugog svjetskog rata dočekale su samo dvije: Arnautovića džamija zvana Arnaudija i Sudžuadinova džamija poznata kao Čaršijska. Tokom 1992. godine i one su porušene, ali i sve druge na prostoru općine Rogatica.
Za dvije gradske džamije Enver je sudbinski vezan. U jednoj je mujezinio do agresije na Bosnu i Hercegovinu, a u drugoj nakon obnove 2007. godine. Prisjeća se da je još kao mladić redovno odlazio u Arnaudiju. “Čaršijska džamija bila je mektepska, a Arnaudija je bila glavna džamija u Rogatici. Živio sam blizu Arnaudije i često sam u nanulama dolazio u džamiju. Jedna Refa, koja je stanovala odmah do džamije, s prozora bi govorila: ‘Envere, ja samo za tebe i za Hanifu smijem garantovati da idete u džamiju.’ Samo je nas uvijek viđala”, prisjeća se Enver.
Kaže da se kao momak uvijek trudio biti pod abdestom, pa i onda kada je izlazio na korzo. Bilo je, kaže, mnogo lijepih djevojaka, pa zato nije propuštao korzo. Budući da nije htio propustiti ni jedan namaz, iz kuće bi izlazio pod abdestom, pa je, kada dođe vrijeme molitve, s ceste utrčavao u džamiju. “Ja sam se neprimjetno izdvajao, trkom išao u džamiju, klanjao, pa se opet vraćao na korzo. Vakta nisam htio propustiti”, kazuje Enver.
Tako se od rane mladosti vezao za Arnaudiju, u kojoj ubrzo počinje mujeziniti. Kaže da je to bila jedna od najljepših džamija koju je ljudska ruka izgradila. Sagradio ju je Husein-beg Arnautović 1558. godine. Bilo je to masivno zdanje s naročito lijepom i unikatnom munarom, koja je predstavljala jedinstven arhitektonski biser orijentalno-islamske kulture u Bosni i Hercegovini. Četiri stotine i pedeset godina odolijevala je zubu vremena, različitim ratovima i bunama, ali nije odoljela tenkovskoj granati ispaljenoj na nju u junu 1992. godine. Enver je bio u džamiji, na jednom od dnevnih namaza, kada je neko istresao rafal metaka na munaru.


 Puče munara, k’o da mi je srce puklo
“Mustajbeg, alarahmetile, Galija i ja bili smo u džamiji. Kad ti neko istrese rafal po minaretu. Mi izišli da vidimo ko je. Ja vičem Galiji: ‘Skloni se s vrata! Šta je onom da te ubije.’ A vidi ti što je to interesantno. Rat je već na Ustiprači, a u nas korzo. Oni nisu htjeli da ovdje zakuhavaju dok ne završe dolje. Sve je to bilo sračunato. Nakon što su ispucali taj rafal, ja sam Arnaudiju zaključo, zadnji. Zamisli, zadnji sam izišo iz nje, poslije toga je srušena”, prisjeća se Enver.
“Oni su poslije toga pritjerali tenk blizu džamije i ispalili granatu na munaru. Munara je pala preko ceste. Mi smo tad otišli odavde. Kako je to strašno bilo kad je to puklo! Onda su oni uzeli gusle, pa na megafon”, kazuje Enver. Na pitanje kako se osjećao kada je vidio da je srušena munara, Enver duboko uzdahnu, pusti suzu i nekako, kao da upravo gleda rušenje, kroz zube procijedi: “K’o da mi je srce puklo!”
U noći s 19. na 20. juni 1992. godine Enver je bio u grupi koja je posljednja napustila Rogaticu. S porodicom je izbjegao u Goražde. Posebno se prisjeća scene kada mu je u Goraždu efendija dao tri kile brašna. “To je bilo bogatstvo. Ne može se to mjeriti ni s čim danas. Nekoliko godina poslije, vidim ja tog efendiju Ibrahima u bolnici, a on je bio iz Strgačine. Kad, bogami, sjeti se on mene, da mi je dao brašna u Goraždu. A eto kakav je bio čovjek, nije htio da se ja osjećam ružno. Kad mi je davo brašno, reko mi je: ‘Ovo je meni prekomjerno, višak, pa ako ti nemaš ništa protiv, s tobom bih ga podijelio.’ Nije rek'o: ‘Evo ti ovo, drži, ti nejmaš’, nego je onako ljudski postupio. To mu ja ne mogu nikad zaboraviti”, kazuje Enver. Preko Grepka je 1993. godine otišao u Tuzlu. Kroz osmijeh se prisjeća kako su u Tuzli reagirali na granate. “Prič’o sam ja njima u Tuzli šta je to granatiranje i šta je pakao. Kad bi kod njih negdje daleko pukla granata, odmah su se sklanjali. Kod nas je sve bilo uzorano, ni sam ne znam kako smo preživjeli”, kaže Enver.


 Posljednji ezan pred rušenje i prvi nakon obnove proučio je Enver
Kada je aktualizirana priča o povratku u Rogaticu, Enver se vratio među prvima, još 2001. godine. Sanjao je obnovu rogatičkih džamija, ali je morao čekati punih pet godina da započne obnova Čaršijske džamije, zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija. Pomagao je majstorima koliko je mogao, a s kaligrafima iz Turske sporazumijevao se i rukama i nogama, ali se nekako ipak uspijevao razumjeti. U augustu 2007. godine džamija je konačno obnovljena. A ko bi je drugi mogao svečano otvoriti ako ne onaj koji je posljednji proučio ezan u zlokobnoj atmosferi straha koja je vladala Rogaticom 1992. godine. Posljednji je zaključao džamiju u Rogatici, a sada, simbolično, prvi otključao jedinu obnovljenu džamiju.
“Mene je Allah dragi nagradio da otvorim ovu džamiju. Zamisli ti to da su oni baš mene odabrali. Pomagao sam koliko sam mogao u obnovi. Omer Begić i Omer Kadrić, naše stare hodže, kao i muftija Hamed ef. Efendić i Nezim ef. Halilović, zaslužni su za to. E to mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu”, kazuje Enver. Nakon što je otvorio džamiju, ispunila mu se još jedna velika želja – odlazak na hadž: “Svakom bih preporučio da ode. To je nešto posebno, nešto što ti ne mogu nikako opisati. Svi su jednaki i skrušeni, i onaj crni, i žuti, i bijeli. Jedino što od njih niko ne puši, a ovi naši kad zapuše, ne vidi se u hotelu”, veli Enver.
Otkako je proklanjana Čaršijska džamija, Enver redovno mujezini na svih pet namaza. Samo ponekad dopusti efendiji da prouči ezan, jer, ako Enver ne uči, odmah svi misle da je bolestan pa se raspituju.
Iako je povratak u Rogaticu simboličan, džamija se otvara pet puta na dan, što nije slučaj i s nekim mjestima u kojima su muslimani velika većina. Enver na prste nabraja Bošnjake koji su se vratili u Rogaticu: “Sejo, Galib, Tidža, Dinko, i jedna ovdi ima, i onaj tamo i žena mu, i, eto, hodža i ja. To je što je u gradu. Ima nas još iz okolnih sela. Dođe i iz Tekije Zehra”, nabraja Enver. Kaže da svima pripovijeda kako se nekad živjelo u Rogatici, kako su stoljećima radile medresa i tekija. “Narod je bio pismen. U mene je mati čitav život pisala arebicom, a sad nam govore da u nas žene nisu znale čitati ni pisati. Doduše, živjelo se siromašno, ali je narod bio sretan. Ljudi su se više družili jedni s drugima. Onda je u Drugom svjetskom ratu Rogatica bila spaljena, ali se i poslije naš svijet pazio”, ističe on.
Kaže da je sretan iako živi sam. Još mu je ostala jedna želja, da prouči ezan u Arnaudiji, od koje su ostali samo temelji munare te šadrvan koji se nalazio uz džamiju. Enverova želja mogla bi se i ostvariti jer su pripreme za obnovu ove džamije u toku. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici održanoj od 1. do 3. februara 2016. godine donijela je odluku o proglašenju Arnaudije nacionalnim spomenikom. Komisija smatra da obnovljena džamija treba biti izgrađena u savremenom arhitektonskom izrazu uz upotrebu savremenih materijala i metoda građenja, a da se svi originalni fragmenti izvornog objekta džamije, kao i fragmenti nišana koji eventualno budu pronađeni i sakupljeni na lokaciji ili na nekom drugom mjestu, registriraju i snime te da se na odgovarajući način konzerviraju i prezentiraju u sklopu harema džamije.
Iako Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH u svome izvještaju ne spominje Envera, Rogatičani znaju da je i on dio Arnaudije jednako onako kako su to šadrvan ili izgubljeni kamen koji je 450 godina stameno štitio vjernike među zidinama rogatičkog bisera. Ako živ i zdrav dočeka obnovu, Enver će prvi proučiti ezan iz ove džamije. Rogatičani će pomisliti da je kazaljka vremena vraćena u neki sretniji trenutak, poput Medinelija, koji pomisliše da je Poslanik živ nakon što su čuli Bilalov ezan za kojim čeznuše godinama.

18. 06. 2017.

Prodavnica u Dobračama



autor: Velija Palo
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst


Donji dio sočičkog kraja, (sela: Planje, Vrlazje, Mahala, Gradina, Podrgradina, Budaci, Kosovići, Kovačica, Dobrače, Banj Stijena, Sočice, Jarovići, Brezje, Draguljevići i Rusanovići) je zbog udaljenosti od Rogatice (ca.15 km) i Stjenica (do 10 km), imao dugo problema sa snabdijevanjem osnovnim namirnicama. Dio koji gravitira Stjenicama nije nikad imao problema, jer je prodavnica bila odavno, jedno vrijeme čak i dvije. U Vragolovima, tačnije na Lješčicama je otvorena prodavnica gdje su se osim Vragolova snabdijevali i Golubovići, Karačići, Lađevine, Ferizovići i dijelom Maravići.

Pri otvaranju škole u Batovu negdje oko 1950. godine je otvorena i nekakva prodavnica. Tu se nije moglo bog zna šta kupiti. Uglavnom ono što je stanovništvu u ono vrijeme i sa ondašnjom kupovnom moći bilo najneophodnije: konopci, lanci za stoku, ekseri i razna gvožđarija za poljoprivredu, gumena obuća. Nije bila rentabilna i nakon nekoliko godina je zatvorena. Prvi prodavač je bio Adil Osmanović iz Dobrača, a po njegovom preseljenju u Sarajevo Borko Božović iz Jarovića. Nesto slično je bilo i u Dobračama, samo ne znam da li prije ili kasnije. Prodavač je bio Abid Bajraktarević. I to je zatvoreno iz istih razloga. U periodu od 1952-53. do 1966.godine donji dio sočičkog kraja nije imao nikakve prodavnice. Rogatica, Stjenice ili Lješčice, a to je podrazumijevalo gubitak dobrog vremena. Prirast stanovništva je bio znatan i upavo je tih godina kraj bio najnaseljeniji sa populacijom do 1500 duša. Mnogi su radili u Sarajevu a dolazili vikendom i generalno je standard bio nešto veći a samim tim i potrebe. Prodavnica je bila neophodna. Odbornik Ramo Bajraktarević je bio inicijator ponovnog otvaranja prodavnice. U Dobračama kao centralnom selu je održan sastanak gdje su prisustvovali Esed Hadžihasanović koji je imao neki položaj i bio uticajan, i direktor Bekir (?) Behlulović. Rekli su mještanima ako se u nekoj kući može naći prostorija, otvoriće prodavnicu odmah. Bila rentabilna ili ne, neće se zatvarati. Dogovor je brzo postignut i ustupljena je jedna prostorija u kući Salke Osmanovića.

Ne tako dugo po otvaranju prodavnice dobio sam zadatak od roditelja da po povratku iz škole iz Batova odem do prodavnice i kupim nešto jer u te proljetne dane oni nisu imali vremena za gubljenje. Nisam u Dobračama nikad bio ali je zato sa mnom u klupi sjedio Ramiz Bajraktarević te se uputim s njim. Ušao sam stidljivo. Jedna manja prostorija. Ta prva slika unutrašnjosti prodavnice mi se tako urezala u sjećanje da bih i sad mogao reći gdje je koja roba bila. Snimao sam pogledom kao fotoaparatom dok me nije trznuo jedan glas: ”Čiiii si ti”? Tako je uvijek bilo kad se pojavi nepoznat klipan. Glas je bio od nekoga kome vrijeme nije značilo previše, pa bi uz pivu ili čašicu ljutog progovorio s nekim. Kad je takvih bilo previše i kad je vrijeme dozvoljavalo, onda bi prošli s drugu stranu kuće pod Salkin orah, gdje bi im se i on često pridružio.

Nakon pola godine prodavnica prelazi u kuću Nume Osmanovića, samo preko puta. I tu ostaje do izgradnje nove prodavnice na ulici koja je otvorena istovremeno sa elektrifikacijom, prvog maja 1970. godine. Malo je izgradnja isforsirana, ali su direktor ”Prometa” Bekir Behlulović i predsjednik opštine Omer Ajanović insistirali da mora biti završena do tog datuma.

Kako i čime dovoziti robu u prodavnicu kad je jedva postojao neki put za zaprežna kola do Stjenica? Prvih pola godine je Velija Bahto iz Vragolova dovozio robu i za Lješčice i za Dobrače. Potom su neko vrijeme vozili Sabit Suljagič iz Sočica i Ševkija Hadžihasanović s Brezja. Mogli su u jednoj turi dovesti tonu robe. Po njihovom odlasku na rad u Njemačku nastavio je Dejan Gluhović s Planja. Poslije njega Omer Katica iz Burata i Zdravko Perović iz Grivaca. A onda je pred ukidanje ćire napravljen kakav takav put sa Stjenica da bi autobus kupio učenike i vozio do Stjenica i Rogatice. Malo prije su se pojavili i prvi traktori, što je olakšavalo transport robe sa Stjenica. Po dovršetku puta prevoz je bio direktno iz Rogatice kamionima od osam tona. Često su u sezoni znala i dva kamiona dovesti robu odjednom. I tako do rata 1992. godine.

Ko je sve radio u toj prodavnici? Prvih mjesec dana je to bio Omer Ajanović iz Rogatice čija je majka od Hadžihasanovića s Brezja. Potom se Ismet Osmanović vratio iz Sarajeva, preuzeo prodavnicu i vodio je do njenog prestanka u maju 1992. godine. Za to vrijeme su u toj prodavnici zanat izučile Bogdanka Šibalija iz Budaka i Rabija Bajraktarević iz Dobrača. I jednu godinu kćerka Smaje Hadžihasanovića s Brezja, imena se ne sjećam, možda Sabina.

Ono što je najvažnije, prodavnica je bila rentabilna od prvog dana, da bi kasnije postala druga po obrtu od seoskih prodavnica na opšini. Pogotovu u ljetnom periodu kad su se raseljeni vraćali zavičaju.

Šta se moglo kupiti u prodavnici i kako se to vremenom mijenjalo? S obzirom na skučen prostor prvih četiri godine, samo ono najosnovnije što je narodu trebalo. Pivo i alkohol su uvijek išli dobro. I gumena obuća je išla dobro. Rekord je postavila jedna žena koja je odjednom kupila osam pari opanaka. Ulje, tad poznatije kao zejtin, je dolazilo u početku u buradima sa slavinom a flaše su donoslili kupci. Prvih godina je potrošnja bila skromnija a kasnije je, kad se počelo prodavati flaširano ulje, prodavalo se mnogo. Neke vrste robe su dolazile u vrećama pa se istresale u drvene sanduke, a odatle u fišeke pa na vagu. Bilo je to brašno, (tad još poznato kao mlivo) koga se u početku nije mnogo prodavalo jer se do kraja šezdesetih uglavnom jeo ječmeni hljeb iz vlastite proizvodnje. Vagao se i šećer, so, kafa, riža. Nekoliko vrsta cigareta se dobro prodavalo. Bilo je tu još neke robe, ali je izbor bio više nego ogranicen. Izbor je prosiren prelaskom u vlastite prostorije. Voća i povrća nije nikad bilo ni lako kvarljive robe koja je zahtijevala frižider.

Prodavnica je bila zatvorena ponedeljkom. Vjerovatno zbog narudžbe robe i predaje pazara. Pošto je Ismet stanovao blizu prodavnice znao je često otvoriti prodavnicu i van radnog vremena, čak i noću. Najčešće se radilo o alkoholu. Jednom su u dva sata po ponoći naišli brojni srpski svatovi (ne znam da li iz Budaka ili nekog drugog sela) i vrlo korektno se organizovali i ulazili po dvojica da se ne stvara gužva. Zadnji koji se podmirio je uz zahvalnost častio Ismeta gajbom piva.

Pojam veresije, tj. kupovine na veresiju vjerovatno nije bio specijalitet samo prodavnice u Dobračama. Ismet je imao jednu teku u koju je bilježio ime, prezime, datum i iznos i kad bi dotični platio bivao je prekrizen. Obično bi to bivalo poslije plate, penzije ili kad se nešto proda. Pitao sam Ismeta dvadesetak godina kasnije o toj veresiji i da li mu je možda neko neko ostao dužan. Nikad. I nikad on nije pozurivao nekog da plati. Naveo mi je primjer Jovice Kušića iz Rusanovića koji bi uzimao po dvije gajbe piva i po dva litra konjaka odjednom. Kad je iznos narastao, prodao je bašću svom sinu, nije htio ostati dužan. Tad moral još nije bio potrošna kategorija.

Ismet je poznavao svakog i znao je s ljudima. Nikad se nije desilo da je s nekim došao u konflikt ili se zamjerio.

Prodavnica je zvanično prestala raditi u maju 1992. ali je snabdijevanje bilo obustavljeno nešto ranije.