Rogatičke tekije

autor: Mirsad Durmišević

Nakon uspostavljanja osmanske uprave, što se u rogatičkom kraju desilo već 1462. godine, na području stare župe Borač, formirana je nahija Borač (zemlje Pavlovića). U tu nahiju spadali su: trg Rogatica, varoš Višegrad i trg Prača. Za prvog vilajetskog vojvodu te nahije postavljen je Mehmed Čelebija, sin prvoga krajiškog vojvode i osnivača Sarajeva Isa-bega Ishakovića. Po Mehmedu Čelebiji Rogatica je dobila naziv Čelebi Pazar a 7. 10. 1466. spominje se kao "gospodar teritorija Pavlovića". Osim što je bio dugogodišnji gospodar zemlje Pavlovića (Vilajet Pavli). Bio je sandžakbeg hercegovački (1507-1510, 1513-1515) i sandžakbeg bosanski (1484-1485). Podigao je u Sarajevu medresu, bezistan, imaret, te džamiju na Bistriku 926. godine po Hidžri (1519). Za izdržavanje spomenutih zadužbina, uvakufio je više dućana u Sarajevu i selo Gojnice kod Mostara. Imao je vakuf i u Skoplju. Naziv Čelebi Pazar se održao sve do okupacije Bosne od  Austrougarke monarhije, 1878.godine.

Značajan doprinos u širenju islama u osmanskom periodu dali su derviši. Oni su išli u sastavu vojske i podizali svoje tekije (zavije). Derviši su svoje zavije osnivali po vlastitom nahođenju, a kasnije su od sultana dobijali određenu zemlju za njihovo izdržavanje koju su zavještali za zavije i osnivali tako svoje vakufe. Činjenica je da su derviši i u našim krajevima odigrali značajnu ulogu u prvobitnom širenju islama i osnivanju kasabe Rogatica (Čelebi Pazara) podizanjem svojih tekija.

Tekijska džamija

U Rogatica si bile dvije tekije (zavije), zavija derviša Muslihuddina i zavija šejh Junusa. Tačne lokacije ovih tekija su još nepoznate! Vjetrovatno, da se jedna od tekija nalazila u mahali Tekija, oko Tekijske džamije po čemu su i dobile imena.

U defteru (popisu) iz 1489. godine piše da je izvjesni  derviš Muslihuddin podigao zaviju (tekiju) na zemljišnom posjedu koji mu je poklonio sam Mehmed Čelebija, sin Isa-bega Ishakovića, zaim tog područja. Od Mehmed Čelebije derviš Muslihuddnin koji se nastanio u Čelebi Pazaru dobio je njivu od pet dunuma zvanu Srednji Lašnik. On je sada uživa i i po običaju plača ušur. Mehmed Čelebija je  bio gospodar zemlje Pavlovića u periodu od 1462-1468.godine  onda je to i vrijeme kada je zavija i sagrađena a ne kako se do sada navodila 1489.godina. Očito da su Mehmed Čelebija kao i njegov otac protežirali derviše, kojima su i sami pripadali.  Značaj tekije  je tim veći jer na čitavom ovom području u ovom vremenu ne nalazimo još ni jedan islamski vjerski objekat. Ta zavija (tekija) bila je tu prvi vjerski kultni vakufski objekat u Rogatici. Osim vjerske uloge, tekije su, naročito na početku, u ovim uslovima prije izgradnje karavan-saraja, imale i ulogu musafirhane (prostorija za putnike-namjernike) i konačišta. U sklopu tekije postojale su prostorije za boravak putnika, a dervišima je bila propisana briga o putnicima i njihovo ugošćavanje. Ovakva uloga tekije je veoma značajna za formiranje prvih kasaba u Bosni. Obzirom da se nalazila na značajnom putu nesumnjivo je i ova tekija imala tu ulogu.

Muslihuddinova tekija  spominje se i u popisu iz 1604. godine, gdje je u nahiji Borač, pod rednim brojem 146 upisan čifluk Nurullaha, sina Balijinog, njiva pod imenom Mrdelić, veličine pet dunuma, u blizini Pazara Rogatica, u okolini Muslihuddinove tekije. Iako u defterima  nije precizirano kojem derviškom redu pripada Musliihuddinova zavija, u kontekstu određivanja njenog derviškog usula-pravca, tekija je bila mevlevijskog reda. Sam naziv „Čelebi“ (ime koje su obično nosile mevlevije i mevlevijski šejhovi) uz njegovo ime asocira na njegovu mevlevijsku orijentaciju.

Zaviju šejh Junusa,  je podigao sam sultan Bajazit II (1481-1512).Vjerovatno je i ova tekija kao i tekija derviša Muslihuddina imala, između ostalih, i ulogu musafirhane. Na osnovu podataka iz deftera ne vidimo kako se izdržavala tekija šejh Junusa. Obzirom da je graditelj sultan, analaogijom možemo zaključiti da se izdržavala iz državne kase, vjerovatno iz harača višegradskog kadiluka, kao i džamija sultrana Bajazita II. Prvi put se spominje u Popisu vakufa 1530.godine, a i kasnije susrećemo istu bilješku.