29. 12. 2016.

HISTORIJAT ERGELE BORIKE I UZGOJ ARAPSKOG KONJA OD 1895. DO 2007. GODINE



HISTORIJAT ERGELE BORIKE I UZGOJ ARAPSKOG KONJA OD 1895. DO 2007. GODINE
Stručni članak

R. Telalbašić, E. Žiga, Alma Rahmanović

Sažetak
 U arapskoj ergeli Borike od njena osnutka 1985. godine do 2007. godine djelovalo je 85 pastuha. Formiran je manji tip arapskog konja iz sljedećih krvnih linija pastuha Siglavy, Gazal, Ilderin, Lenkoran, Kuhayen Zaid i Saabich. Sada djeluju Siglavy, Gazal, Lenkoran i Saabich. Od rodoslovlja rodova kobila prezentirana su rodoslovlja rodova Luna, Kadina, El Hafi, O'Bajan i Hamdani. Rasplodni materijal Arapske ergele Borike bio je praktično osnova za sve arapske ergele u Jugoslaviji izuzev ergele u Iloku. Također je prezentirano sadašnje stanje Arapske ergele Borike.  



Prvi dio
Prva ergela za uzgoj Arapskog konja u Bosni i Hercegovini osnovana je 1895. godine u Sarajevu. Pripremna faza za formiranje ergele bila je osnivanje pastuške stanice, također u Sarajevu, 1884. godine. Stanica je u startu raspolagala sa 60 Arapskih pastuha koji su bez naknade stavljani na raspolaganje za priplod svuda gdje je to bilo potrebno. Stanica je imala filijalu u Mostaru, a kasnije i u Travniku. Pastusi su uglavnom nabavljani iz ergela monarhije, prvenstveno iz Babolne, a njihov prosječan broj bio je oko 70. Odmah nakon formiranja Uprava ergele je donijela odluku da se buduće nabavke konja vrše na Bliskom istoku jer je prevladao stav da će se originalni Arapski konji bolje prilagoditi bosanskim prilikama nego oni iz europskih ergela. S obzirom da je kompleks zemljišta na Butmiru bio suviše mali u odnosu na potrebe ergela, 1898. godine je na Borikama kod Rogatice na oko 1000 metara nadmorske visine organizirana ispaša za ergelu. To je godina kad se Borike po prvi put spominju kao mjesto uzgoja konja. Zbog dugotrajnih zima koje na Borikama traju do mjeseca svibnja, iste su godine u Goraždu izgrađene moderne zgrade za zimski smještaj ergele. 
Potpuno preseljenje ergele iz Sarajeva u Goražde izvršeno je 1900. godine, do kad su u Sarajevu bile smještene omice, ždrijepci i dio pastuha. U pisanim dokumentima nije bilo moguće pronaći točan datum kad je ergela dobila naziv „Državna ergela Goražda“, niti zašto Goražda, a ne Goražde. Prvobitna namjena ergele bila je uzgoj vlastitih pastuha za oplemenjivanje Bosanskog brdskog konja, ali je tijekom vremena ergela dobila i dodatnu namjenu koja se sastojala od uzgoja Arapskih konja u čistoj krvi i širenja ove plemenite pasmine. Zbog ratnih djelovanja ergela je 1914. godine izmještena u Modriču, gdje je zadržana sve do završetka Prvoga svjetskog rata, da bi 1919. godine bila privremeno smještena u okolicu Rogatice (dr. Hrasnica navodi lokaciju Borje; Melecki također navodi podatak da je ergela bila smještena u Rogaticu na nadmorskoj visini od cca. 600 metara, što navodi na zaključak da je bila smještena u neposrednoj blizini grada), a koristila je ljetne ispaše na Borikama. Jedan dio grla ove Arapske ergele bio je stalno smješten na starome mjestu u Goraždu.  Tijekom 1923. godine ergela je premještena u Sarajevo, na lokalitet DolacMalte, gdje se danas nalazi Veterinarski fakultet, te u Kotorac u neposrednoj blizini Sarajeva, a na raspolaganje joj je stavljeno kompletno područje hipodroma na Butmiru, kao i velika prostranstva na planini Igman koja su korištena za ljetnu ispašu. S lokaliteta Sarajeva ergela je 1930. godine premještena na Borike, gdje se i danas nalazi. Objekti i prostor u Sarajevu i okolini zadržani su za ergelu Bosanskoga brdskog konja koja je ponovo osnovana 1929. godine pod nazivom „Državna ergela Sarajevo“ i tu zadržana sve do 1947. godine. Potrebno je napomenuti da je 1936. godine ergela dobila naziv „Državna ergela Mrkonjićevo“, Sarajevo. Uprava egele na Borikama i ergele u Sarajevu bila je ista, jer se i u nazivu boričke ergele, na kojoj su u to vrijeme uzgajani samo Arapski konji, pojavljuje naziv „Mrkonjićevo“. Ovaj naziv ostaje u obje ergele do 1941. godine. Nigdje u pronađenim pisanim dokumentima nije zabilježeno zašto je ergela dobila taj naziv, niti što on stvarno znači. U svakome slučaju, pogrešno je mišljenje da je Mrkonjićevo neko mjesto u kojemu su se ergele nalazile. Tijekom Drugoga svjetskog rata rasplodni materijal ergele na Borikama dobrim je dijelom nestao, dok su zgrade spaljene. Poslije završetka rata počela je obnova ergele na Borikama pod vojnom upravom. Tijekom obnove ergele povećan je posjed zemljištem na Sjemeću, teritorijem sela Arnautovići na Borikama i arondacijom okolnog zemljišta. Posjed ergele povećao se na 850 ha, ne računajući šumu na području Sjemeća. Od tada do danas veličina posjeda na Borikama zadržala se na ovoj veličini.
Od kraja Drugog svjetskog rata ergela se razvija u okviru Poljoprivrednoga dobra Borike sa službenim nazivom „Ergela Borike“ . Poljoprivrednom je dobru kasnije pridodano oko 300 ha površine rogatičkog polja, a novonastalo poduzeće dobilo je naziv „Agrokombinat“ Rogatica, u okviru kojega je „Ergela Borike“ bila samostalna organizacijska jedinica. Taj naziv ostao je do danas.   U sklopu Vojno-planinskoga poljoprivrednog dobra u Han Pijesku, čija je protagonistička stočarska proizvodnja bila govedarstvo i ovčarstvo, osnovan je 1946. godine i ergelski centar za Arapsku i Bosansku brdsku pasminu, koji je bio smješten na Partizanskom polju i Han Kramu u neposrednoj blizini grada. Rasplodni materijal za Arapsku ergelu dekretom je preuzet s Borika, ali su, s obzirom na činjenicu da je eregela djelovala svega nekoliko godina, grla Arapskoga konja djelomično vraćena na Borike, a djelomično poslana u Karađorđevo. Gojidba je u to vrijeme bila istovjetna onoj na ergeli Borike, kao i u brdskoj ergeli.  Tijekom rata 1992.–1995. nestao je veći dio matičnih listova, a sačuvana je knjiga pepinjernih pastuha Arapske i Bosanske brdske pasmnine, registar pripusta za obje ergele, kao i knjiga ždrijebadi za obje ergele. Rezultati opasivanja, kao ni druge relevantne evidencije nisu vođene tijekom razdoblja 1992.– 1995.  Uzgoj Arapskog konja na ergeli do 1936. godine vršen je pod nadzorom ing. Milana Grkovića (nema podataka kad je Grković počeo s radom na ergeli), od 1936. do 1971. godine uzgoj je vodio prof. dr. Fahrudin Hrasnica, a od 1971. do danas (s izuzetkom četiri ratne godine) prof. dr. Refik Telalbašić.


 DRUGI DIO

 U drugom dijelu ovog rada prezentiraju se rodoslovlja krvih linija pastuha, te rodoslovlja rodova kobila do početka Drugog svjetskog rata.

Krvna linija Siglavy
 U krvnoj liniji Siglavy djelovalo je 15 pepinjernih pastuha. Oni su opasali 430 kobila. Od toga je ostalo ždrebno 288 i bilo jalovo 140 kobila. Postotak gravidnosti iznosi 67%. Postotak ždrijebljenja je bio 63,5% a pobačaja u odnosu na ždrebne kobile 5,2%. Muške ždrebadi je oždrebljeno 139, a ženske 134, ukupno 273. Muške ždrebadi je bilo 103,7 prema 100 ženske ždrebadi.
 

Krvna linija Gazal 

Osnivač krvne linije Gazal je 13 Gazal, 1903. U ergeli je djelovalo 10 pepinjernih pastuha (osam generacija). Oni su opasali 279 kobila. Od toga su ostale ždrebne 203 kobile. Postotak graviditeta iznosi 72,6. Postotak ždrijebljenja 70,3, dok je pobacilo šest kobila (3,0%). Muške ždrebadi je bilo 106, a ženske 90. Odnos muške prema ženskoj ždrebadi je bio 118 muških prema 100 ženskih. 

Krvna linija Ilderim
 Pepinjerni pastuh 17 Ilderim, koji je djelovao u rasplodu 1915., 1917., 1925., 1931. i 1932. godine je izdašno upotrebljavan u rasplodu. Opasao je 143 kobile, od čega je ostalo ždrebno 110 kobila i oždrijebljeno 93 ždrebadi i to 41 muško i 52 ženska. Tri njegova sina su uvrštena u pepinjere. Od njegova sina 58 Ilderim III nije korišten pastuh 59 Ilderim IV, nego je prodat. 17 Ilderim je dao 52 ženska ždrebeta, pa je u narednim generacijama bio znatno zastupljen u porijeklima, te tako značajno utjecao na gojidbenu izgradnju ergele i tako dao trajni pečat tipu arapskog konja na Borikama. Od svih pastuha koji su djelovali u jednom vremenskom razdoblju od 1918. do 1932. godine pastuh iz linije Shagya, u ovom slučaju pepinjerni pastuh 19 Sagya, davao je najveće i najjače potomstvo, što je inače bilo obilježje te linije i u drugim Arapskim uzgojima Arapskog konja. Tu se ispoljio genomski utjecaj te linije na naš uzgoj Arapskog konja, davši mu obilježje velikog i jakog konja. Također, svi drugi pepinjerni pastusi koji su s materine strane u sebi imali krvi te linije davali su velike konje. Forsiranjem u uzgoju toga pastuha linije Shagya kroz izvjesno razdoblje dovelo je do stvaranja većeg tipa Arapskog konja (Melecki, 1922.). Ovaj tip konja je sam po sebi bio veoma dobrog tjelesnog ustroja sa odličnim hodovima. To su bili veoma dopadljivi konji, koji su dosta vjerno prenosili svoj tip na potomstvo. Kasniji uzgojni pravac kretao se u pravcu stvaranja manjeg tipa Arapskog konja, koji bi bio pogodniji za popravak Bosanskog brdskog konja. Grković (1932.) je inaugurirao stvaranje manjeg tipa arapskog konja. On u svojoj knjizi Naš arapski konj kaže slijedeće: „Konačno svako mora priznati, da tip teških konja Arapa iz Radauca ne odgovara bosanskim prilikama, pa je bila jedna velika greška da je za pepinjera uzet Shagya X – 13 (19 Shagya), koja se linija naročito odlikuje korpulentnošću i veličinom, što se može razvijati i podržavati samo u bogatim krajevima. Korpulentnost nastaje uvijek spojena i s manjim temperamentom i manjom izdržljivošću, u nepovoljnim životnim prilikama što opet govori protiv upotrebe te linije u bosanskom konjarstvu’’. Prema Hrasnici (1957.) ovo je samo djelomično točno. Djelomično je točno ukoliko se odnosilo na izrazita planinska i kraška područja BiH, dok bi za druga područja odgovarao u svakom slučaju takav veći, a pogotovu tako odličan tip Arapskog konja, predstavljen linijom Shagya. Nažalost, u našem uzgoju Arapskog konja ta linija u muškom potomstvu je praktično nestala, a zadržala se samo u nekim rodovima kobila, pa je tu daljnjim parenjem potpuno nestao u porijeklima. Ako se uzme da je prosječna dužina generacijskog intervala u konja 10 godina, znači da bi, ako bi ga bilo, on se nalazio u sedmoj ili osmoj generaciji predaka, te praktično nema nikakvog utjecaja na tip konja u ergeli na Borikama i onih konja u Hrvatskoj koji porijeklom potječu sa Borika. Prema tome, ukazala se potreba za stvaranjem manjeg tipa Arapskog konja za potrebe melioracijskog križanja u uzgojnom području Bosanskog brdskog konja. Konsolidiranje takvog podesnog manjeg tipa Arapskog konja pokušao je Grković preko pepinjernog pastuha 17 Ilderim, a donekle i preko pepinjernog pastuha 24 Lenkoran. Prvi je pastuh tipičan mali Arapski konj, oko 150 cm visine grebena, dok je njegov otac Ilderim o.a. mjerio u visinu 145 cm, mjereno štapom. On je stvarno davao manje potomstvo, dosta zbijeno i podesno za melioracijsko križanje s brdskim konjem. Iz toga proizilazi da je tu genomsku komponentu u uzgoj našeg Arapskog konja unio u potomstvo pastuh 17 Ilderim. Još je jedan pastuh iz ergele kneza Sanguska (Poljska) imao znatnog utjecaja na gojidbenu izgradnju našeg Arapskog konja između dva svjetska rata, a to je 24 Lenkoran. Njegov je utjecaj došao do izražaja u kombinaciji kod potomstva koje potječe od 17 Ilderima. To znači, da ovaj utjecaj nije bio znatan samo na muško potomstvo, nego i na žensko potomstvo u gojidbenoj izgradnji.  

Krvna linija Lenkoran
 U krvnoj liniji Lenkoran djelovalo je 10 pastuha. Oni su opasali 315 kobila. Od toga je ostalo ždrebno 238 kobila i bilo jalovo 77 kobila. Postotak suždrebnosti iznosi 75,6. Postotak ždrijebljenja 72,4. Pobacilo je 10 kobila ili 4,2%. Oždrijebljeno je 104 muške i 124 ženske ždrebadi, odnosno ukupno 228. Muške ždrebadi je bilo 83,3 prema 100 ženske.
 

Krvna linija Kuhaylan Zaid

 U krvnoj liniji Kuhaylan Zaid djelovala su tri pastuha. Oni su opasali 30 kobila. Od toga su ostale ždrebne 24 kobile, dok je šest bilo jalovo. Postotak ždrebadi je 76,7. Oždrijebljeno je 16 muške i sedam ženske ždrebadi, odnosno ukupno 23 ždrebadi. Jalova je bila jedna kobila (3,3%). Odnos između muške prema ženskoj ždrebadi je 228,6 muške prema 100 ženske. 

Krvna linija Saabich 
Začetnik krvne linije je 77 Saabich. Djelovala su četiri pastuha. Oni su opasali 164 kobile. Od toga je ostalo ždrebno 126 kobila, dok je 36 bilo jalovih. Postotak ždrebadi je 76,8. Oždrijebljeno je 121 ždrebe. Postotak oždrijebljene ždrebadi je 96,0, dok je pet kobila pobacilo ili 4,0%. Oždrijebljeno je 59 muške i 62 ženska ždrebeta odnosno ukupno 121 ždrebadi. Odnos između muške prema ženskoj ždrebadi je bio 95,2 muška prema 100 ženske ždrebadi.
Osnivač ove krvne linije 77 Saabich prodat je arapskoj ergeli Višnjica, Hrvatska, gdje je još izdašno upotrijebljivan u rasplodu. 

Analiza rasplodne djelatnosti od osnutka ergele 1895. do 2007. godine pokazala je slijedeće:  U rasplodu je ukupno efektivno djelovalo 85 pastuha. Oni su opasali 2208 kobila. Od njih je ostalo ždrebno 1578 što znači da je ždrebno 71,5 %. Jalovih je bilo 630 ili 28,5 %. Oždrijebljeno je 728 muške i 759 ženskih ždrebadi, odnosno ukupno 1487. Oždrijebljenih je kobila bilo 67,3% dok je bio 91 pobačaj ili 5,8%. U obračunu za ukupno stanje nisu uračunate ratne godine 1992.- 1995. godine. U ukupnom materijalu bilo je 95,9 muške na 100 ženske ždrebadi. Odnos izneđu muške i ženske ždrebadi je bio različit po krvnim linijama, što je opisano.  Telalbašić, Pajanović (1982.) su za razdoblje od 1966. do 1982. godine utvrdili da je oždrijebljeno 236 ždrebadi i to 96 muških i 140 ženskih ždrebadi. Obračunali su sekundarni spolni omjer koji je iznosio 68,5 muške prema 100 ženskih ždrebadi. Pretpostavivši sekundarni spolni omjer od 1:1 muške prema ženskim ždrebadima utvrđeno je χ2 (hi kvadrat) metodom da empirijska vrijednost χ2 = 8,20 premašuje teoretsku vrijednost za Po,o5 = 6,63, pa je razlika između oždrijebljene muške i ženske ždrebadi visoko signifikantna (P < 0,01). Očito je da je u rasplodnj matici bio prisutan neki recesivni letalni gen, koji je djelovao samo na muški spol u intrauterinoj fazi u vrijeme zygota, gdje je dolazilo do uginuća muškog spola još u ovoj fazi. Te zygote su bile resorbovane, dok su kobile poslije ulazile u spolni ciklus. Dokaz je i to što u ispitivanom razdoblju od 16 godina nije registrovan znatniji broj pobačaja od uobičajenog do kojih dolazi, inače, zbog raznih uzroka u ergeli. Iz nalaza za ukupni materijal i prethodno spomenuti, od Telalbašić, Pajanović (1982.) vidi se da je u ergeli djelovao neki letalni gen na muški spol i to već u fazi zygote, jer se u normalnim prilikama rađa nešto više muške, nego ženske ždrebadi. Tako su Ilančić i Zavrnik (1952.) za svoj materijal ustanovili kod Arapskih kobila 893 poroda i utvrdili da se na 100 ženskih ždrebadi rodilo 102,5 muške. Od 1953. do 2007. godine se nastavlja zacrtana gojidbena izgradnja da se održi formirani tip arapskog konja. Zbog smanjenja broja rasplodnih kobila u ergeli formiran je tip zatvorene populacije, pa je uzgoj u srodstvu, prirodno, postao veći što se nije odrazilo u povećanju semiletalnih i letalnih gena. Uvođenjem pastuha 77 Saabich visina grebena se značajno povećala (P < 0,05) kod njegovih kćeri u odnosu na pripadnike iste generacije kćeri drugih pastuha. Razlike u opsegu prsiju i opsegu cjevanice su se nalazile u granicama slučajnosti (P > 0,05). Kćeri 77 Saabicha po liku tendiraju tipu pustinjskog Arapa kao odlike oca po čemu se razlikuju od ostalih grla koja su zadržala finoću Arapske pasmine, ali su poprimile novi ambijentalni modifikacijski lik kroz gojidbenu izgradnju 6, 7 ili 8 generacija (Telalbašić, Pajanović, 1982 ). 

Rodovi kobila
 Grković (1932 ) je u svojoj knjizi ''Naš Arapski konj'' prikazao stanje Arapske ergele od njena osnutka 1895.  pa do 1929. godine. U knjizi se detaljno iznose nabave kobila po njihovoj provencijenciji, zatim se iznosi ukupna proizvodnja po slijedećim rodovima: Hamdani, Kefija, Kadina - El Hafi, Alka, En Nasira, Šita, Siglavy, Luna, Fatinica i  O' Bajan. U ovim  prikazima se ne može lako slijediti generacijski slijed.  Mnogi od ovih rodova su nestali, pa se zato ovdje prikazuju rodoslovlja iz ovog vremena za slijedeće rodove: Luna, Kadina i El Hafi koji su kasnije prikazani posebno iako im je pramajka roda ista, 34 Hamda Esamra en Nedjd, 1890, o.a., O' Bajan i Hamdani. U prikazanim rodoslovljima ovih kobila može se vidjeti tok gojidbene izgradnje sa pastusima iz pojedinih krvnih linija iz čega se može zaključiti da nije bio definiran tok gojidbene izgradnje, koji bi se provodio kroz generacije.  Evo tih rodoslovlja postojećih rodova kobila koji se danas nalaze u Arapskoj ergeli Borike. 




U svom radu Hrasnica (1957.) opisuje detaljno tok gojidbene izgradnje ove ergele navodeći najprije da su svi glavni uzgoji u bivšoj Jugoslaviji i potekli od ergele Sarajevo, izuzev ergele u Iloku. Iza toga se analizira odnos današnjeg rasplodnog materijala prema materijalu uzgajanom do 1945. godine. Zatim se opisuje uzgojna povezanost ovog rasplodnog materijala sa Arapskim ergelama u Poljskoj, Rumunskoj ergeli Radautz, Mađarskoj ergeli Babolna. Konstatuje se
R. Telalbašić i sur.: Historijat ergele Borike i uzgoj Arapskog konja od 1895. do 2007. godine (II. dio)
da je punokrvni uzgoj Arapskog konja trajao do 1932. godine. Također je važno napomenuti da je pojedinačno navedeno porijeklo ovih kobila, te se iznosi porijeklo pojedinih rodova:
 

Od godine 1931. pri analizi prezentiranih pedigrea vidi se da se u porijeklima nalazilo predaka iz pasmine Gidran (vidi porijekla kobila 228 Fatimica XVII, i engelskog punokrvnjaka (rodovnica 226 En Nasira XIV – Gidran). Kako su se u daljnjem uzgojnom radu upotrijebljavali punokrvni i polukrvni pastusi, što se odrazilo i na porijekla kobila. Ipak, upotreba brojnih punokrvnih pastuha u ergeli, što je vidljivo u porijeklima kobilla, je bio razlog da se uzgoj nije mogao ni nazivati polukrvnim uzgojem, te je predloženo da se taj uzgoj u matičnim knjigama obilježava kao '' Arapska pasmina''. Nakon Drugog svjetskog rata od prijašnjeg rasplodnog materijala  ostale su samo tri kobile. Zato je brojno stanje popunjavano nabavom izlučenih grla iz ove ergele od privatnih gajača i nabavom grla iz drugih ergela. Iz knjige pepinjernih pastuha od početka su formirana rodoslovlja postojećih krvnih linija, te krvne linije Ilderim i Kuhaylan Zaid. Prema podacima iz matičnog knjigovodstva ergele Borike sačinjena su rodoslovlja postojećih rodova kobila, a to su: Kadina, El Hafi, Luna, Hamdani i O' Bajan.

HISTORY OF THE BORIKE STABLES AND ARABIAN HORSE BREEDING FROM 1895 TO 2007
 Summary
 From 1895 until 2007, when the Arabic horse stables Borike were established, 85 stallions. A small type of Arabic horse was formed from those blood lines stallion: Siglavy, Gazal, Ilderim, Lenkoran, Kuhayen Zaid and Saabich. Now operating are Siglavy, Gazal, Lenkoran and Saabich today. It have been presented Mare genealogies of genus Luna, Kadina. El-Hafi, O'Bajan and Hamdani. The breeding material for Arabic horse stables Borike was the base of all Arabics horse stables in Jugoslavia, with the exception of the stables in Ilok. The current sitation at Arabic horse stables Borike is also presented.  

________
Dr sc. Refik Telalbašić, emeritirani i redovni profesor, Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo, Mr. sc. Alma Rahmanović, viši asistent, Mr. oec. Enver Žiga, Sarajevo 

25. 12. 2016.

Planina Sjemeć



autor: Mirsad Durmišević






Sjemeć je planina u istočnoj Bosni. Nalazi se istočnom dijelu opštine  Rogatica, a od opštinskog centra udaljena je oko 15 kilometara. Najviši vrh Sjemeća Ivica, nalazi na 1497 metara nadmorske visine. Po tome Sjemeć spada u red srednje visokih planina naše zemlje. Masiv Sjemeća je površ dinarskog pravca pružanja  (sjeverozapad-jugoistok). Na planini se nalazi istoimeni prijevoj (1192 m) preko kojeg vodi regionalna cesta između Rogatice i Višegrada. Planina nema jasno izražene granice sa susjednim planinama.
U strukturno-genetskom pogledu planina Sjemeć je borano-navlačni planinski masiv unutrašnjih Dinarida. Morfološki razvoj savremenog reljefa tretiranog područja obilježen je intenzivnim geomorfološkim procesima na litološki izrazito  stjenovitoj podlozi. Donji trijas zastupljen je na zapadnim obroncim planine i predstavljen je uglavnom sa kvarcom, liskunovitim pješčarima, alverolitima i glincima. Srednji i gornji trijas sa masivnim i brečastim krečnjacima izgrađuje najveći prostor planine Sjemeć. Planina je područje pokrivenog ili subkutanog karsta (krša) sa čestim pojavama vrtača i uvala. Najveći uvalski sistemi ove planine oblikovani su u centralnom dijelu masiva Sjemeća površine 5 km² na 1200 metara n/v (Sjemećko polje).Također na području spomenute planine vrlo su česte pojave jama i pećina
.

Jama Bezdan
foto: Zdenko Brusin
Jama Bezdan
Jama Bezdan


Na padinskim stranama  vrlo su intenzivni fluvio-denudacioni procesi spiranja, oburvavanja i jaružanja kojima se nevezani stijenski materijal i tlo prenosi u niže hipsometrijske nivoe. Pored ovih, kao vrlo važan geomorfološki agens, javlja se i fizičko (temperaturno i mrazno) razaranje stijena. Pri tome, najčešći način transporta materijala jesu točila, koja, u podnožju padina, često završavaju siparima. 
Sjemeć je bezvodna planina sa malo stalnih izvora vode za piće. Zbog krečnjačkog sastava i velike ispucalosti krečnjaka voda koja dođe na podlogu brzo ponire i javlja se na drugim mjestima, pretežno u dolini rijeke Drine. Glavna zona izlijevanja podzemnih voda sa Sjemeća usmjerena je prema vrelu u Starom Brodu na sjeveroistoku i jugoistoku na vrelima u Međeđi. Kad ljeti presuše rijetki izvori ovce i goveda gone se do prve lokve da ih tamo napoje. 



Planina Sjemeć odlikuje se velikom heterogenošću geološko-petrografskog supstrata. U zavisnosti od supstrata, reljefa i hidroloških prilika, na prostoru planine Sjemeć je došlo do nastanka različitih tipova tla na različitim toposekvencama i litosekvencama.Na krečnjačkim i dolomitnim supstratima došlo je do stvaranja serija zemljišta tipa: litosol, kalkomelanosol, kalkokambisol i luvisol. Na jače nagnutim površinama uslijed erozionih procesa,formirala su se mlađa tla tipa kalkomelanosol. Na manje nagnutim terenima razvili su se kalkokambisoli, a na ravnijim formama reljefa luvisoli. Na beskarbonatnim silikatnim supstratima formirana je serija tala sa tipovima: litisol, regosol (narastresitim supstratima), ranker, distrični kambisol i luvisol. I ovdje je uticaj reljefa imao značajnu ulogu u razvoju i nastajanju tla, na silikatno-karbonatnim i neutralnim stijenama nastala je serija tala i to: rendzine, eutrični kambisol, luvisol i smonice.







Vegetacijski pokrov na području Sjemeća rezultat je djelovanja različitih fizičkogeografskih faktora kao što su geološka građa, reljef, klima, vode, pedološki pokrov i antropogeni uticaji. Vegetacijske zone (pojasevi) lako su prepoznatljive usljed izraženih visinskih razlika. Brdsku vegetacijsku zonu prekrivaju šume bukve, javora i johe. Gorski vegetacijski pojas iznad 1.000 m n/v obilježen je gustim sastojinama smrče, jele i bukve, koje površinski zapremaju najveći dio ovoga prostora. Na mikrolokacijama mrazišta prisutne su mrazišne šume smrče. Šume crnog bora uglavnom nastanjuju litice kanjona Drine dok su mješovite sastojine bijelog bora, smrče i jele zastuplene na platou Sjemeća gdje  okružuju velike površine planinskih pašnjaka. Vegetacija ekološki čiste sredine planinskih pašnjaka značajna je za razvoj stočarstva a time i proizvodnju zdrave hrane (sir, kajmak, mlijeko...) .

Nekad su se na Sjemeću, u odjelima oko Mehre, spominjala dva visoka i stara stabla Pančićeve omorike, ali o njima danas ne znamo ništa sigurnije. Prema jednom podatku sa tamošnjeg terena, postoji samo još jedno stablo i to u odjelu 237 gospodarske jedinice, Sjemeć. Ono se ne može baš tako lako pronaći u šumi. Čak ga i pojedinci, koji su dolazili često i dobro poznavali taj teren, nisu mogli i znali pronaći. I ovo jedno stablo može biti ostatak nekadašnje veće sastojine, pa bi ga bar trebalo pronaći, označiti i onda ograditi običnom drvenom ogradom. Pančićeve omorike je bilo iz­među sastojina Medna Luka i Smrčevo Točilo sa Suhim Dolom na planini Sjemeć. Mečija lijeska kao endemsko drvo stoljećima je prisutno na padina planine Sjemeć sa sjeverne, rogatičke i južne, višegradske strane  i najveći je rezervat mečije lijeske u BiH. Po njima su dobila imena i cijela sela-Lijeska, na Borikama u Rogatici i Donja i Gornja Lijeska u Višegradu.






Rijetko stablo smrče nalazi se u selu Han Brdo, na planini Sjemeć, u opštini Višegrad. Lokalitet na kom se nalazi ovo stablo relativno je nepristupačan i teško ga je pronaći bez pomoći lokalnog stanovništva. Sa regionalnog puta Rogatica – Višegrad, na oko 9 kilometara od Višegrada, odvaja se šumski put koji vodi do smrče.
Izuzetno lijep i rijedak primjerak smrče nalazi se na proplanku, na 1 210 metara nadmorske visine. Drvo je izuzetno lijepo, vitalno, obima stabla od 1,7 metara. Raste izvan formirane šume smrča i bijelog bora. Pripada rijetkoj vrsti Picea excelsa f. globosa Berg, koja ne raste nigdje na udaljenosti od preko 100 kilometara od ovog lokaliteta. Prema dokumentaciji Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog nasljeđa, ovo stablo zaštićeno je kao spomenik prirode. 

Floristički sastav područja je raznolik. Karakterizira ga izuzetno bogatstvo biljnih vrsta i visok procenat endemskih vrsta cvjetnica posebno na karbonatnoj podlozi. Ekološki čisto i nezagađeno područje obiluje  brojnim jestivim, vitaminoznim i ljekovitim vrstama a naročito među makrofitskim gljivama što je bitna značajka u proizvodnji i ponudi zdrave hrane. Proplanci, planinski pašnjaci, stjenoviti dolomitno – krečnjački odsjeci ovog većim dijelom nezagađenog i rijetko naseljenog područja obiluju raznim vrstama ljekovitog bilja. Crni šljez, lincura, smreka, kantarion, hajdučka trava, majčina dušica, nana samo su neke od njih. Za vegetacijskog razdoblja ono svojom pojavom ne samo da uljepšava prirodni pejsaž nego može da se iskoristi i za prehrambene i farmaceutske potrebe .
Na području Sjemeća zastupljena je i raznovrsna fauna. Ovaj prostor je pogodno stanište za vrste kao što su: srna (Carpelous carpelous), zec (Lepus europaeus), vuk (Canis lupus), lisica (Vulpes vulpes), mrki medvjed (Ursus arctos), jazavac (Meles meles), vjeverica (Sciurus vulgaris), kuna (Martes martes), divlja svinja (Sus crofa), divokoza (Rupicapra rdupicapra) itd.







Planinski predjeli Sjemeća oduvijek su privlačili ljubitelje prirode i planinarstva, kao i ljubitelje lova. Jedno od dva rogatička lovišta je i  Planinsko privredno lovište "Sjemeć" koje obuhvaća površinu od 22 360 hektara  a njim gazduje ŠG „Sjemeć“. Lovište osim šuma Sjemeća zahvata i područje Bokšanice i Devetaka. Nadmorska visina lovišta kreće se od 291 m - 1527 m. Lovište „Sjemeć“ ne izlazi van općinskih granica. Neki dijelovi lovišta imaju atribut prvog bonitetskog razreda i pružaju praktično optimalne uvjete za rast i razvoj gotovo svih vrsta visoke i niske divljači, kao što su vuk, lisica, kuna, vepar, srna, medvjed, divokoza, divlja mačka, zec, jazavac. Svaki zaljubljenik u lov ovdje će neupitno uživati u boravku.





Do sada ulovljeni kapitalni primjerci preporučuju vam dolazak u Rogatička lovišta, a ako ulov baš i ne bude najbolji prirodne ljepote ovoga kraja i gostoljubivost domaćina zasigurno vas neće ostaviti ravnodušnim. Planinski predjeli Sjemeća oduvijek su privlačili ljubitelje prirode i planinarstva, kao i ljubitelje lova.
  



Svaki zaljubljenik u lov ovdje će neupitno uživati u boravku. Do sada ulovljeni kapitalni primjerci preporučuju vam dolazak u Rogatička lovišta, a ako ulov baš i ne bude najbolji prirodne ljepote ovoga kraja i gostoljubivost domaćina zasigurno vas neće ostaviti ravnodušnim.
Preko Sjemeća je prolazio Carski put koji je povezivao Sarajevo sa Carigradom.

Ovaj han na Sjemeću je bio vlašništvo begovske porodice Tvrtkovića iz Višegrada. O njemu je bilo govora u dnevniku Dropuljića i putopisu Jukića. Godine 1903 naslikao je ovaj han akademski slikar W.Leo Arndt.
izvor: "Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini" 1957.g. Hamdija Kreševljakovi
ć