22. 12. 2013.

Hamami i hanovi u Rogatici - Hamdija Kreševljaković


BANJE, VODOVODI, HANOVI I KARAVANSARAJI...
IZABRANA DJELA III
HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIĆ












Hakija Muftić u knjizi Fraqgmenti života spominje hanove u Rogatici koji su bili prije Drugog svjetskog ratai:

1-       Suljaga Čolić - na Mejdanu, otprilike na mjestu stare kuće rahmetli Hazima Čolića.
2-       Hadžbeg Pašić- na izlazu iz grada prema Goraždu.
3-       Alija Hasečić .  preko puta Sudžaudinove džamije.
4-       Jusufbeg Šahinpašić -  preko puta pijace
5-       Tankosava Lubarda - o na pravcu prema Holuču i putu za Višegrad, sa desne strane iznad crkve.
6-       Mehaga Hrelja  -  lokacija nekadašnje radnje sodađije Milivoja i izlaz iz gradskog bioskopa
7-       Lutvibeg Pašić - ulica niz Tabhane u pravcu mosta na Rakitnici, sa desne strane.

 Hanovi su još postojali:

 Stjenice - Han Stjenice (Muje Katice do 1900.g.)
 Kog Kramer Sela - Kapića Han
 Kod Vragolova - Han Radovan
 Pešurići - Han Pešurići
 Sjemeć - Han Sjemeć
 Živaljevići - Han Branković, Han Štavanj
 Surovi - Han Lješćice, Han Prača, Han Radovan
 Sočice - Han Radovan, Osman Han
 Seljani - Han Seljani 

21. 11. 2013.

ODLIKOVANJE CARA FRANJE JOSIPA ZA ROGATIČKU MUALLIMU

Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH:
Izabrana bibliografija (1900-2010) Prilog 16
ŠUKRIĆ, NIJAZ
ODLIKOVANJE ZA MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA
MUALLIM
VOL. II, BR. 12, STR. 25. 1991. 

 
Harem Careve Dzamije na Mejtasu 1938 g.




O tradicionalnoj aktivnoj prisutnosti muslimanke, u skoro svim sferama života, na našim prostorima, govore nam pisani i usmeni izvori. Brojne vakufname (zakladnice) svjedoče o vakufskim dobrima muslimanki kao: supruga, kćeri, sestara, majki, itd. Isto to nalazimo i u sudskim sidžilima i drugim dokumentima, kao prepisanim knjigama i zapisima na njima. Usmena tradicija (lirska pjesma, sevdalinka, balada i si) govori o knjizi koju pišu i šalju, o mejtefu koji pohađaju, o levhama koje vezu na đerđefu, o suzama koje liju, dovama, ilahijama, salavatima i tekbirima, koje uče dok ispraćaju voljene na put, vojnu, po završetku hatmi, nad bešikom djeteta, ili kad to dijete prate u školu itd. Stari muslimanski hroničari Bašeskija, Muvekkit i drugi govore o tome da žensku djecu nisu podučavali samo hodže (muallimi), nego i žene muallime u Bosni poznate kao bule, a u Hercegovini kao hōdže. Je li to bila puka formalnost, ili se proces odgoja i obrazovanja muslimanki odvijao ozbiljno i sa ljubavlju?
 Dio odgovora nude nam dokumenti napisani prije skoro stotinu godina u bosanskom gradiću Rogatici, a čuvaju se u Arhivu SRBiH u Sarajevu (Fond Zemaljske vlade, S-31-2/10 br. 34498/1903). Njihovim sadržajem odlikuje se, od strane Nj.C. K. Visočanstva Franje Josipa I, muallima Uzejfa-hanuma Jamaković za svoj četrdesetogodišnji predan prosvjetni rad u mektebu.

Hronološki sadržaj dokumenata pokazuje slijedeće:


  1. „Općinski ured u Rogatici upućuje Kotarskom uredu u Sarajevu 26. januara 1903. godine pismo slijedećeg sadržaja: „Po nalogu tog slavnog ureda od 16. januara 1903. god. br. 332 potpisati ured da Uzejfa-hanuma Jamaković preko 40 godina kao hodžinica u ženskom mektebu služi na zadovoljstvo ukupnog građanstva u Rogatici. Ista se vrlo lijepo ponaša, a u materijalnom stanju je sasvim hrđava...“ (potcrtao N.Š.)
  2.  „19. februara 1903. god. gradonačelnik Rogatice h. Ahmed-beg Bukvica predložio je Uzejfa-hanumu Jamaković za odlikovanje, uz zapisničko svjedočanstvo h. Eminage Eminagića (72 god.) i Selim-bega Brankovića (68 god.) iz Rogatice, koji su posvjedočili da znaju Zejfa-hanumu Jamaković da preko četrdeset godina podučava žensku djecu u mektebu i da je podučavala i njihove kćeri.“
  3. „22 maja 1903. godine u Rogatici je izdata potvrda — u — „Vidu jedne počastne kolajne za četrdeset godišnje vjerno službovanje, kojim je niže potpisana (Uzejfa Jamaković, N.Š.) danas od kotarskog ureda u Rogatici doista primila“.
O tome ko je bila Uzejfa-hanuma Jamaković, nažalost, osim šturih podataka iz dokumenata Arhiva, nemamo. A, iz njih se vidi da je bila već u godinama, dok naziv hodžinca upućuje da ga je dobila ili udajom za hodžu, ili da je u Rogatici u to vrijeme bilo u običaju da mu’allimu nazivaju hodžinca. Kako se iz prijedloga za odlikovanje da pročitati imala je sina Mustafu, koji se bavio trgovinom i u njoj bankrotirao, pa je i majku doveo u težak (hrđav) položaj.
Prema riječima Devlet-hanume Nalbantić (76) iz Sarajeva, koja je porijeklom iz Rogatice gdje je pohađala mekteb, tadanji mu’allim hafiz Muhammed-ef. Zagorica uobičavao bi od djece zatražiti da se učenjem Fatihe, poslije nastave, sjete bule Jamakovićke. Što znači da ona, dvadesetih godina ovog stoljeća, nije bila među živima, ali da je njen glas i ugled u rogatičkoj muslimanskoj sredini i dalje bio živ.
Zanimljivo je da je negdje u isto vrijeme (1892-1894) u Sarajevu na Muslimanskoj višoj djevojačkoj školi, predavala Uzejfa-hanuma Jabučar, ali je to sigurno druga osoba. Rodbine ili potomaka Uzejfa-hanume Jamakovića postoji još u Rogatici i okolini, a neki su nastanjeni i u Sarajevu.
Nepostojanje podataka, padanje u anonimnost i zaborav, zaslužnih ljudi i žena, za našu muslimansku pismenost i obrazovanost, ukazuje na nasušnu potrebu Islamske zajednice, a u njoj ilmije naročito da se sačini jedna monografija uleme (inteligencije), od najstarijih vremena do danas, za šta postoje realne materijalne i kadrovske pretpostavke i mogućnosti.
Ako je austro-ugarska vlast kao strana i nemuslimanska nalazila za shodno i potrebno da pohvali trud, rad i pregalaštvo jedne mu’allime u provinciji, i vrjednuje njen doprinos prosvjeti i kulturi, čak konkurentskoj orijentalnoj, kakva je u tom smislu tek obaveza IZ prema radu i trudu mu’allima koji s ljubavlju obavljaju svoj, kod Boga i ljudi, odgovoran posao. Možda bi bilo interesantno da napr. udruženje Ilmije osnuje svoje žensko-mu’allimsko krilo, koje bi ponijelo ime neke čuvene muslimanske prosvjetiteljke (Uzejfa-hanume, Fatma-hanume, itd.). Bilo bi zanimljivo uspostaviti i neku godišnju nagradu pod njihovim imenom, koja bila dodjeljivana najvrijednijoj mu’allimi, učenici Medrese ili studentici Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.







07. 10. 2013.

Dr. Ibrahim Pašić

Ibrahim Pašić, doktor historije, rođen 1948. godine u Rakitnici, Rogatica. Od 1956. godine živi u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Godine 1995. upisao je postdiplomski studiji na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Magistrirao je 11. septembra 2001. godine na temu “Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini”.Doktorat iz historije stekao je 2005.godine disertacijom iz oblasti starog vijeka i predslavenskih elemenata u etnogenezi Bošnjaka. Njegov znanstveni rad karakteriziraju multidisciplinarna istraživanja, zasnovana na klasičnom historijskom, arheološkom, etnološkom, politiološkom, lingivističkom i onomastičkom metodu. S aspekta navedenih metoda, posebno lingvističkog i onomastičkog, u bošnjačkoj historiografiji nema prethodnika. Profesor je historije starog vijeka i arheologije na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru. Objavio je više pojedinačnih raprava, uglavnom iz prethistorije i antike i četiri knjige: Zločin u Ahatovićima, Sarajevo 1993. godine, Toponimska srbizacija Glasinca, Sarajevo 1996. godine, Od hajduka do četnika, Sarajevo 2000. godine, Kulin i Prijezda, dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinstiji srednjovjekovne Bosne, Zenica 2006. godine i Predslavenski korijeni Bošnjaka – od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, Mostar 2008. Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima i konferecijama.

26. 09. 2013.

Priče o uspjehu - Porodica Durmišević

Porodica Durmišević

 http://www.uticaalc.org/bs/success.html#durmisevic

Jutika Centar za obrazovanje odraslih



Putujući gostioničari


Sead i Mirsada Durmišević uspješno su vodili restoran u Bosni i često putovali po istočnoj i centralnoj Evropi da nauče o različitim jelima. Jedno od omiljenih mjesta koje su posjećivali bio je italijanski grad Trst – udaljen pet sati vožnje automobilom od njihovog doma u Sarajevu. Za vrijeme Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu oni su pripremali hranu za mnogobrojne posjetioce tog lijepog grada. Ali 1992. godine izbio je rat u Bosni i njihovi životi krenuli su novim pravcem.

Dugi put

 

Porodica Durmišević prvo je otišla u Njemačku. Tu su živjeli pet godina radeći po italijanskim restoranima. Godine 1999. porodica je ponovo preselila, ovaj put u Jutiku, NY. Sead, Mirsada i njihov sin Mirsen krenuli su u našu školu u aprilu. Slabo su poznavali engleski, ali su vrlo brzo učili.
U avgustu 1999. Sead i Mirsada napustili su školu i počeli raditi u fabrici, a Mirsen je krenuo na Community college. Mirsen je diplomirao na ovom fakultetu i prešao na Alfred College gdje je završio umjetnost. Njegovi roditelji vrijedno su radili i štedjeli zarađeni novac.

Porodični biznis

 

U 2006. godini otvorili su restoran u Jutici, “The Secret Garden”. To je pravi porodični poduhvat. Sva tri člana porodice Durmišević rade u restoranu koji služi italijansku hranu, zajedno sa bosanskim i istočnoevropskim jelima. “Secret Garden” pobijedio je 2009. na lokalnom takmičenju za najbolje “chicken riggies” (jelo sa piletinom i tjesteninom). Pošto je “chicken riggies” omiljeno lokalno jelo, znamo da su postali pravi Jutičani!
Jutika je grad u kojem su mnogi stanovnici italijanskog porijekla, i shodno tome ima mnoge odlične italijanske restorane. Uspjeh restorana “Secret Garden” je svjedočanstvo odlučnosti, talenta i iskustva porodice Durmišević.











17. 09. 2013.

Merhum Hadži Redžep ef. Radončić


 Merhum Hadži Redžep ef. Radončić


Rođen je 1912. godine u Gusinju, od oca Adema  i majke Bahtije.
Prvo vjersko obrazovanje dobio je od rahmetili mula Raša Kobilića. Bio je vrlo diciplinovan, volio je nauku i vjeru koja mu je bila u duši i srcu. Svoje službovanje počeo prvo kao mujezin a poslije kao imam u Vusanje, gdje je naučio vrlo dobro i albanski jezik. Poslije  je  bio imam "nove džamije" u Gusinju do 1959.godine. Vrlo težak život i bolest natjerala ga je da se preseli u Bosnu, u grad Rogaticu gdje je bio glavni imam od 1959 do 1971 godine. Za to vrijeme na  području  Rogatice je popravljeno ili novo napravljeno i pušteno u rad 16 džamija. Od 1960. godine počeo je prvi u Bosni sa radom u mektebu učenje vjeronauke. Bio je poštovan i voljen od muslimanskog življa. Od Reis Uleme, Rahmeti Kemure dobio je i posebna odlikovanja. Govorio je arapski, turski i albanski jezik. Kraj svoga imamskog službovanja proveo je u Vlasenici kod Zvornika. Od 1986 godine živio je kod sina Redžepa u Istanbulu, gdje je i 2001 godine preselio na ahiret.
(El fatiha)

 




28. 08. 2013.

ABDULLAH - beg BUKVICA

 www.otisak.ba


ABDULLAH- beg BUKVICA je rođen u Rogatici 1881. godine od oca Ahmet-bega i majke Azemine (rođene Škaljić). Potiče iz veoma ugledne porodice koja je zauzimala značajno mjesto u društvenom životu Bosne tokom osmanske vladavine. Potomak je Mustafa-paše Bukvice, zvorničkog muhafiza, koji je umro u Prači gdje mu se nalazi turbe kod džamije. Izgleda da je potomak bogumilske vlastelinske porodice, koja je za vrijeme fetha prešla na islam. Njegov pradjed Fetah-beg je živio kao turski vazal u selu Bukvica kraj Prače, gdje je umro i ukopan, a djed mu Smail-beg doselio je u Rogaticu i tu umro. Otac dr. Abdullaha Bukvice hadži Ahmet-beg, rodio se u Barama u blizini sela Bukvice, općina Prača, u srezu rogatičkom 1854. godine i rano se doselio u Rogaticu sa ocem Smail-begom. Kao jedinac u oca od muškog roda bio je juzbaša u taboru Fazli-paše Šerifije u Bijeljini pred okupaciju Bosne 1875. godine. Na njega je prenešen i berat na zijamet, po kom je njegova porodica imala pravo pobiranja desetine u Novom Pazaru, Rogatici, Turskoj Mitrovici, Glasincu i Orahovici kod Foče. Nakon obavljenog hadža 1889. godine Ahmed-beg je bio izabran za gradonačelnika Rogatice i tu je dužnost obavljao skoro 40 godina, tj. sve do pred samu smrt. Ova činjenica dovoljno govori o njemu i povjerenju koje je uživao kod građana Rogatice. Sa oduševljenjem je hadži Ahmed beg Bukvica podržavao pokret za vakufsku autonomiju koju je vodio rahmetli muftija Džabić i kao gradonačelnik potpisao njegov proglas. Umro je Ahmed-beg 14. novembra 1926. godine, a pokopan u haremu Careve džamije u Rogatici. Iza sebe je ostavio četiri dobro obrazovana sina od kojih je jedan i Abdullah-beg, jedan od sedam prvih ljekara muslimana iz Bosne i Hercegovine.

Abdulah-beg Bukvica je završio osnovnu školu u Rogatici a gimnaziju u Sarajevu 1902. godine. Zanimljivo je istaći u vezi školovanja Bošnjaka u vrijeme austro–ugarske okupacije, da su muslimani imali velike rezerve prema upisu u te ''kaurske'' škole. Dr. Abdullah Bukvica je bio prvi koji se upisao u osnovnu školu u Rogatici i tako pokazao očev stav i pristup novonastaloj situaciji. Kasnije se pokazalo da je takav pristup bio korisniji našem narodu od bojkota koji je učinio da veliki broj muslimnske djece i omladine ostane nepismen zbog uvođenja u službenu upotrebu latiničnog pisma. Po završetku gimnazije, upisuje se na medicinski fakultet u Beču kojeg završava 1909. godine i biva promovisan u ljekara cjelokupne medicine. Od 1908. do 1910. godine provodi svoju praksu u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nakon čega biva postavljen za gradskog liječnika i upravnika bolnice u Brčkom.

Godine 1912. se ženi Avnijom Ćerimagić iz Orašja sa kojom nije imao djece. Supruga Avnija je poticala iz imućne porodice što je bilo od pomoći pri realizaciji humanitarnih aktivnosti koje je on vodio u teškim trenucima za muslimane.

Pisao je u raznim listovima i časopisima koji su i bili namijenjeni prije svih muslimanskoj populaciji. Uz konstantni liječnički angažman, angažirao se sa svim svojim sposobnostima u radu i razvijanju društva „ISLAHIJJET“.

Sve vrijeme Prvog svjetskog rata dr. Bukvica je proveo u vojsci i na frontu. Godine 1916. boluje od pjegavca usljed čega gubi sluh, ali je uprkos tom gubitku nastavio rad kao liječnik i socijalni i kulturni radnik. 


Njegov rad između dva svjetska rata je bio izuzetno plodotvoran i obilan. Osnovao je u Brčkom Društvo za borbu protiv prosjačenja. Na inicijativu dr. Bukvice, godine 1923. je osnovana Zadruga opštinskih činovnika i službenika za uzajamno pomaganje. Bio je predsjednik te zadruge. Na čelu podružnice Crvenog krsta je bio od 1924. godine do iza Drugog svetskog rata. U teškim vremenima političkog organiziranja muslimana tadašnje Jugoslavije koje je obilovalo neslogom i razjedinjenošću muslimana, Bukvica se uključio u JMO koju je predvodio dr. Mehmed Spaho i bio narodni poslanik Spahine grupe. Od 1927. do 1945. godine je bio član Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu.

Mjeseca juna 1941. godine, u Brčko je poslato osamdesetero djece izbjeglica iz istočnobosanskih krajeva i dr. Bukvica se svim bićem dao na rad oko smještaja i opskrbe te djece. Solidnu zgradu brčanske medrese je na vlastitu inicijativu uredio, prikupio odjeću i hranu, uredio kuhinju, obezbijedio potrebno osoblje i tako spremno dočekao i prihvatio djecu. Nagovarao je brčanske imućne građane da usvoje po jedno dijete, ali bez naročitog uspjeha, iako je dajući lični primjer usvojio, odhranio i odškolovao tri curice: Begović Sabiru, Mutenu Ćerimagić-bratičnu svoje žene i Selmu Tahirović. Usvojenu djecu on i njegova supruga voljeli su i pazili kao rođenu.

  Kada je prvi put bio uhapšen od strane partizana, morali su ga ubrzo pustiti jer su mnogi građani sačinili peticiju za njegovo puštanje a naročito majke čiju je djecu spašavao od odvođenja u konclogore za vrijeme okupacije Brčkog od strane njemačke vojske. Godine 1945. je bio ponovo uhapšen i optužen za podršku i saradnju sa ustašama. Četiri je godine nedužan odrobijao u zatvorima u Zenici i Tuzli. Poslije osluženja zatvorske kazne vratio se u Brčko bez građanskih prava. Bio je to težak period života dr. Bukvice. Ipak, građani Brčkog nisu zaboravili dobrotu i humanost svoga doktora, pa su mu nesebično pomagali, naročito trgovci i zanatlije.

Kao obrazovan čovjek, pravi intelektualac, posjedovao je kućnu biblioteku sa 1500 djela i to mu je nepovratno oduzeto zajedno sa priborom za lov i ribolov. Od pokućstva mu je ostao samo klavir žene Avnije koja je bila za to vrijeme dobro obrazovana i kulturno napredna žena. Naobrazbu je stekla u Turskoj pohađajući stručnu školu. Uz bosanski je govorila turski i njemački jezik. Dr. Bukvica je govorio pet stranih jezika. Dok nije imao građanskih prava radio je kao ljekar za željezničare a i poslije, kad su mu vraćena građanska prava. Prema kazivanju njegovih suvremenika koji su i danas živi, ljekarske usluge je naplaćivao samo imućnim građanima, dok je velikom broju siromašnih stanovnika Brčkog usluge liječenja pružao besplatno i sa najvećim stepenom ljekarske etike.

Radio je kao ljekar punih 60 godina. Poslije odlaska u zasluženu penziju, poklonio je svoj bogati pribor iz vlastite ambulante mjesnoj ambulanti u Gornjem Rahiću. Dana 6. oktobra 1969. godine plemenita duša dr. Bukvice je našla svoj smiraj i vratila se svome Gospodaru, zadovoljna Njime i On zadovoljan njom. Preselio je na Ahiret čovjek voljen i poštovan u narodu bez razlike na vjersku pripadnost. Sljedećeg dana, tačnije 7. oktobra obavljena je dženaza ovom velikanu a predvodio je lično vrhovni poglavar IVZ u SFRJ hadži Sulejman ef. Kemura.

U testamentu je rahmetli dr. Bukvica ostavio svoju kuću usvojenoj kćerki Sabiri jer je izuzetno volio njene sinove Seada Derviševića, danas ljekar ginekolog, i Mirzu Derviševića, danas veterinar. Kuća rahmetli dr. Bukvice se nalazi iza stanice policije u Brčkom. Nekada je to bila po stilu prava bosanska kuća, ali je doživljavala rekonstukcije, a samim tim i izmjene. Nakon agresije na suverenu i nezavisnu BiH-u i nakon arbitražne odluke za grad Brčko kojom se cjelokupna općina iz predratnog perioda proglašava Distriktom, ulica gdje se nalazi kuća dr. Bukvice nosi naziv rahmetli dr. Bukvice. To je samo mali dio onoga što su građani Brčkog trebali i trebaju da učine u cilju afirmacije lika i djela istinskog sina Bosne“.

19. 08. 2013.

Duša nad Prodolom

autor: Mediha Rađo Hasanović







Tog osamnaestog avgustovskog lijepog dana u prsima sam imala čudan osjećaj. Dal' sam to ja tužna ili sretna? Da li ove krupne tople suze padaju u moje krilo od sreće ili tuge, dok polahko prilazimo Lijesci i dolazimo na raskrsnicu ispod Borike. Gore u brdu vidim rodno selo moje rahmetli majke. Sćućurilo se između stabala, a u mom srcu ogromno, u oku par kuća i bijela munara. Raste mi duša,  pa ne zna bil se smijala ili bi bolno zajecala. Ko' da mi mašu dječije ruke i pjesme djevojačke, zovu da slušam. Mami me želja da krenem i tražim majčinu toplinu i njen osmjeh, dajđine tople zelene oči i nenin mehki i dugi zagrljaj, bijele kuće sa verandama hambari i ružičnjaci. Pomislim možda je to sve tu, čeka i ne mijenja se... Moja pusta želja. 


Šutim... Ne spominjem ništa mojim saputnicima u automobilu koji polahko klizi putem. Prodola se prostrla ko bošća. Izblijedio vez po njoj, iskidali se konci, ali osnova i potka čvrsto stoje i čekaju vrijedne ruke prodolki da ponovo izvezu grane i cvjetove, da naša Prodola ponovo oživi. Pa pružim ruku kroz prozor i uhvatim dio te ljepote i prinesem usnama da upijem i napojim dušu, ali duša je suha i bolna. 
 



Pogled mi luta zelenim beskrajem i tražim puteljke koji su vodili tamo dalje prema Babljaku, Rađevicima, gdje je moj babo prolazio, moje tetke, moji djedovi i nane. Kroz  vazduh osluškujem hoću li čuti zalutalu pjesmu momaka na mobi u koševini, zvonki djevojački glas i oštru naredbu starijih domaćina konjima kojim bi radili u polju... Čuje li se ezan sa munara okolnih obnovljenih džamija, imaju li danas koga pozvati na namaz? Ima li momaka danas koji se nadmeću u snazi i umijeću? I isti osjećaj kao na početku priče, da li pustiš dušu da zajeca ili zapjeva? Moja Prodola, kao djetetu majka koju su odvojili od njega i ne daju mu da je prigrli i čuva, a to dijete hoće, voli i želi da uživa u njenoj dobroti i ljepoti. Bodu mi oči temelji kuća koji vire iz trave dok prilazimo džamiji u Šeticima koja danas treba da bude svečano otvorena i predana mještanima na korištenje...


 

Svaki pogled okolo je i lijek i boljka. Bole ruševine, boli praznina koja viri iz svake obnovljene kućice kojih je vrlo malo. Džamija lijepa, kao biser u zelenom okeanu, oko kojeg se sjatiše musafiri i domačini kao ribice oko školjke, malo će uživati u toj ljepoti i odnijeće ih val života daleko od tog krasnog bisera. Dobri naš narod bošnjački, željan svog doma i ognjišta pogledima miluje svaku voćku, drvo, travku i kamen. Posijedali po poljani i sjetni prate i traže one koje bi rado da čuju i vide. Još jedan biser u đerdanu Istočne Bosne nanizan i uklopljen ostade da među prodolskim brdima opominje i kazuje, poziva na namaz i spas u vjeri nam islamskoj i Allahovoj milosti. U prsima i duši ostade neopisiv osjećaj i čudan nemir, veliko pitanje - koliko će godina još obilaziti potomci dobrih ljudi i žena najljepšeg kraja na svijetu naša sela i džamije? 
 

Vraćajući se u Sarajevo, dušom sam grlila svaki kutak a očima upijala uspomene i ljepotu, a prolazeći  iz Šetića ispod Borike opet bacih pogled gore ka Živaljevićima. Ostade mamino seoce u brdu da me čeka, kad budem mogla skupiti snage i hrabrosti da potražim u šiblju i rastinju zarasle uspomene lijepog djetinjstva i uspomene na moju dragu majku koje više nema među nama.