09. 09. 2017.

Stari nišani Godomiljsko-boričkog platoa



Stari nišani Godomiljsko-boričkog platoa
Autor: Mirsad Durmišević




Na području opštine Rogatice, posebno  godomiljsko-boričkog platoa nalaze se najstariji nadgrobni spomenici tipa nišana koji se javljaju na terenu Bosne i Hercegovine.  U najstariju skupinu, spadaju nišani formi većih obeliska sa prikraćenim piramidama pri vrhu. Na svim nišanima ovih vrsta ima i natpisa pisanih bosančicom. Ovi nišani prve i najstarije epohe u Bosni i Hercegovini imaju dosta zajedničkih elemenata sa stednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima-stećcima i da označavaju grobove islamiziranih stanovnika Bosne. Da se radi o prijelaznoj formi prema klasičnom muslimanskom grobnom spomeniku govori i to što je muslimanski grob u pravilu obilježen s dva nišana, jednim kod glave, drugim kod nogu umrloga, i što je njegov epitaf ispisan arapskim pismom na orijentalnim jezicima, dok se u spomenutim slučajevima radi o jednome nišanu, epitafa ispisanog bosančicom na živom narodnom jeziku. S obzirom da u to vrijeme nema nišana ispisanih na drugim jezicima I drugome pismu, osim malobrojnih tzv. "skopaljskih" nišana koji nisu domaće provenijencije a ispisani su arapskim pismom, epitafi ispisani bosanskom ćirilicom na narodnom jeziku glavna su osobina ovih nadgrobnika. Na nekim starim nišanima ovog područja nalaze se najstariji epitafi pisani arapskim pismom na orjentalnim jezicima.
   


Nišan Mahmuta Brankovića

Nišan Mahmuta Brankovića nalazio se Petrovu polju u selu Brankovići, a danas krasi vrt Zemaljskog muzeja iz Sarajeva . Po svemu sudeći nišan je bio postavljen na osamljeno mjesto, pored stećaka na Petrovom polju, u čijoj su se blizini vjerojatno nalazili muslimanski nišani koji su vremenom iščezli. U obliku je uspravne četverostrane prizme (obeliska), koja se pri vrhu pretvara u prikračenu piramidu i završava jabukom. Dimenzije nišana su 300 X 45 X 45 cm.
Nišan je ukrašen sa sve četiri strane. Desnu bočnu stranu ukrašavaju tri koncentrične kružnice, isklesane u gornjem dijelu, te polumjesec i tri jabuke u donjem. Na lijevoj bočnoj strani je prikaz buzdovana. Na čeonoj strani su  uklesane reljefne predstave lava (grb),  mača i uklesan je u 15 redova natpis, pisan bosančicom, koji nam govori o pogibiji Mahmuta Brankovića. Ovaj natpis na latiničnoj transkripciji glasi ovako: 

"I POGIBE NA BOJU DESPOTOVU
A SIE (BIL(E)G' MAHMUTA BRANKOVIĆA
NA SVOI BAŠTINE NA PETROVU POLU
DA E BLA(GO)SOVENA RUKA KOJA SIEČE I PISA."

U ovom natpisu se vidi da se spomenik (nišan) zove biljeg. Na kraju natpisa je upotrebljena fraza o traženju božijeg blagoslova tvorcu spomenika, koja je po svojoj stilizaciji jedinstvena pojava u oblasti stećaka i nišana, , a ta rečenica govori da je isti majstor klesao ne samo nišan i njegove ukrase, nego da je pisao i  uklesao natpis. Postoji narodno predanje da Mahmut Branković potječe iz feudalne porodice knezova Brankovića. Mahmut je prešao na islam, te se u službi turske vlasti istakao, posebno u ratu sa despotom Vukom Grgurevićem braneći Sarajevo 1480. godine, kada je vjerovatno i poginuo.
Po obliku slova, jezičkim izrazima, po oblikovanju spomenika , a onda i po historijskim podacima, kao i svim drugim okolnostima, moglo bi se reći da ovaj nišan i njegov natpis potječu iz druge polovine XV vijeka, najvjerovatnije  oko 1480. godine.



Nišan Radivoja Oprašića iz Oprašića 


Nišan se nalazio na lokalitetu Biljeg, na  brijegu u blizinu sela Oprašići, gdje se nalazi manja nekropola stećaka i  savremeno pravoslavno groblje . Sada nišan krasi vrt Zemaljskog muzeja iz Sarajeva .  Nišan je u obliku četverostrane prizme (obeliska), sa prikraćenom piramidom i poluloptom na vrhu koji na svojim stranicama ima predstave lava, mača, topuza, koplja sa zastavicom, diska, polumjeseca i nekoliko polujabučica. Dimenzije nišana su 300 X 45 X 45 cm. Na jednoj njegovoj vertikalnoj strani, uz predstave lava i mača, uklesan je u trinaest redova natpis bosančicom. Ovaj natpis na latiničnoj transkripciji glasi ovako: 

"ASIE BILEG' POČTENOGA VITEZA VOEVODE
RADIVOJA OPRAŠIĆA DOKLE BIH' POČTENO
I GLASITO PREBIH' I LEGOH' U TUĐOJ ZEMLJI
A BILEG MI STOJI NA BAŠTINI."

Radivoje Oprašić nesumnjivo je pripadao bosanskom srednjovjekovnom plemstvu, nosio je titule viteza i vojvode, o čemu govori impozantan grobni spomenik. Njegovi rođaci podigli su mu spomenik na lokalitetu sa stećcima, što simbolizira njegovu duhovnu ukorijenjenost u bosansko srednjovjekovlje.
Tu vezu na jezičnoj razini povrđuju termini asie, bileg, počteni vitez, tuđa zemlja i baština poznati iz srednjovjekovne leksike. Budući da je nišan Radivoja Oprašića gotovo identičan nišanu Mahmuta Brankovića jer je klesan i ukrašen na isti način, budući da su im baštine u neposrednom susjedstvu, može se pretpostaviti da su oba nišana djelo jednog majstora i da su oba pokojnika suvremenici.
Po obliku nišana i po njegovim reljefnim motivima, a posebno po paleografskim I jezičkim svojstvima natpisa na njemu, kao i svim drugim okolnostima, najvjerovatnije  je da nišan Radivoja Oprašića potječe iz druge polovine XV vijeka.
 

Nišan Sulejmana Oškopice u selu Dumanjićima

Nalazi se na lokalitetu Brdo, nedaleko od nekropole stećaka, na mjestu gdje je staro i novo muslimansko groblje.  Dimenzije nišana su 135 X 27 X 33 cm. Ovaj stari nišan je u obliku četverostranog stupa (obeliska), sa prikraćenom piramidom i poluloptom pri vrhu koji ima reljefne predstave sablje, kijače, polumjeseca, kruga i kružnog vijenca. Na vertikalnoj strani, gdje je i reljef kružnog vijenca, uklesan je u šest redova  sledeći natpis:

 "A si bileg Sulimana Oškopice".

 Historičar Šefik Bešlagić smatra da se radi o majstorovoj grešci koji nije bio musliman, dok je ime napisao, odnosno usklesao kao Suliman umjesto Sulejman. Inače, Sulejman Oškopica je bio ugledni čovjek iz navedenog kraja kao što se vidi po sablji i kijači na njegovom nišanu. U blizini Dumanjića, nešto manje od 2 kilometra južno, nalazi se selo Oškoplje, koje je, vjerovatno, po ovom Sulejmanu dobilo ime, a možda je on dobio ime po tome selu.
Po osobinama nišana i njegovim ukrasima, a posebno po osobinama slova natpisa, najvjerovatnije je da nišan i natpis iz Dumanjića potječu s kraja XV ili početka  XVI vijeka.


Nišan Mustafe aga-bega u Šetićima

"Vlasnik (ovog mezara) je Mustafa aga-beg, sin Deli Husrev-pašin. Početkom časnog mjeseca Šabana 962. godine". 
Ovaj mezar nalazi se nešto južnije od sela Šetići, na lokalitetu Jelovik, gdje se nalazi staro muslimansko groblje ograđeno suhozidinom i zauzima površinu 50 x 15 metara. Na uzglavnom nišanu  je sa jedne strane isklesan mač i nadžak, a sa druge, natpis u prozi na arapskom jeziku, preko kojeg je uklesan kratki bodež.  Uzglavni nišan sa turbanom je 3, 70 m. visine, sa osnovicom 31 x 39 cm. i prema vrhu se malo sužava. Po svojoj visini ubraja se među najviše u Bosni i Hercegovini. Nožni nišan je visok 3,20 m. i završava se piramidalno. razmak između uzglavnog i nožnog nišana iznosi 5 metra što je jedinstven i karakterističan primjer, a taj razmak je stavljen svakako radi simetričnosti ovako visokih nišana.
Mustafa aga-beg je  porijeklom iz roda Sokolovića čiji su različiti ogranci živjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Njegov otac Deli Husrev-paša (?-1544) je bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik koji je iz roda Sokolovića putem adžami-oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st.. On je još 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, Šama (Damask),  Halepa i Rumelije. Već 1535-36. susreće se na položaju egipatskkog valije, kada je imenovan za člana vezirskog vijeća. Deli Husrev-paša imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na  položaju sandžak-bega u Nigdu, jugoistočno od Ankare i Mustafa-agu, koji je  izgleda živio na svom zijametu u Bosni, pošto je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Prema tome, Mustafa aga-beg bi mogao biti sin Deli Husrev-paše Sokolovića! 

23. 08. 2017.

Zoranova pogibija


Od đaka pješaka do akademika

Vlatko Doleček
 
Zoranova pogibija




Doktor Zoran Gavr
Početkom maja stigla je do mene, ne znam ni kako, vijest da je Zoran dobio srčani udar. On je kao stomatolog radio u Zdravstvenom centru Rogatica. Često je bio na terenu, pa je tako otišao i na Borike. Na Borikama je njegov Zdravstveni centar imao odjeljenje i upravo sam razmišljao da posjetim Zorana, iako su komunikacije bile otežane, a Sarajevo potpuno blokirano. Jednog dana, baš kad sam izašao iz podruma i došao   u svoj stan, koji se nalazi na 4. spratu zgrade u kojoj stanujem, zazvonio je telefonKad  sam  podigao  slušalicu, začuo sam nepoznat muški glas, koji me odmah oslovio s profesore. Rekao mi je da se javlja iz Kalinovika i zamolio da nikako ne idem u Rogaticu, jer ću nastradati, pošto su mi pripremili zamku. Bio sam u dilemi šta da uradim, jer sam Zorana mnogo volio. Sjećam se da sam nekako u to vrijeme u gradu sreo njegovog zeta, muža njegove jedine sestre Željke, koji me malo prekorio  što  nisam  otišao  do Zorana.  Ja sam mu, u ljutnji, na to odgovorio da, ako se   vdesil jedna  nesreća, ond je pametno izbjeći drugu. 
Poslije toga, Zoranova sestra Željka je otišla u Rogaticu, nakon čega mi je pričala kroz kakve je sve peripetije prošla dok je tamo stigla. Saznao sam od nje da Zoran nije imao nikakav infarkt, nego je, 12. maja 1992. godine, ubijen mjestBorikkoRogatice. Kasnije  sam od nekoliko izbjeglica iz Rogatice čuo priču njegovih kolega s posla, da je Zoran imao jednog tehničara, po nacionalnosti Muslimana – Bošnjaka, s kojim je bio u dobrim prijateljskim odnosima. Početkom maja taj tehničar se zatekao na Borikama, a kada je do Zorana došla vijest da su ga tamo zarobili pripadnici Belih orlova, srpske paravojne formacije poznate po ratnim zločinima u Bosni, Zoran je svojim automobilom sam otišao u namjeri da ga spasi. Tamo su ih, poslije maltretiranja, zlikovci likvidirali. Vina smatra da su te paravojne jedinice bile pod komandom domaćeg zlikovca Rajka Kušića, inače optuženog za ratne zločine, ali koji danas živi kao slobodan čovjek u nekom malom mjestu u Srbiji. Slučaj je htio da je vozač iz Zdravstvenog centra u Rogatici vozio nekog drugog tkog bolesnika u bolnicu na Sokolac. Na putu do Sokoca pacijent je umro, a vozač je otišao u bolnicu da ga smjesti u prostoriju za preminule. Tamo je nao i prepoznao Zoranovo bivotno tijelo, stavio ga u svoja kola i dovezao u Rogaticu. Očevici koji su vidjeli Zoranovo tijelo potvrdili su mi da su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom. O Zoranu su njegovi poznavaoci i prijatelji mnogo pričali kao o jednom veoma humanom čoveku, koji je i noću ustajao da bi pomogao nekome koga je bolio samo zub. O njemu je napisana i jedna pjesma. (Prilog 16)

S njim sam imao jako prisne odnose. Više mi je bio kao drug, a manje kao muž moje sestre. Iza njega ostalo je dvoje djece, kćerka Aleksan- dra koja je završila Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, gdje i danas živi, i sin Aleksandar, minski inženjer, koji radi i živi u nchenu, u jednoj firmi koja se bavi projektovanjem i proizvodnjom različitih minskih instalacija. Moja sestra Vlasta sve vrijeme rata provela je u Rogatici. Kada sam pokušavao da je prebacim u Sarajevo kod sebe, vlasti u okupiranom Sarajevu rado su je stavljale na spisak za razmjenu, ali bi je druga strana uvijek skidala sa spiska. I u Zoranovom slučaju potvrdilo se da su srpski nacionalisti pod vođstvom Radovana Karadžića na samom početku rata likvidirali ljude srpske nacionalnosti koji su se družili s muslimanima i one koji su se suprotstavljali njihovoj politici. Mojoj sestri Vlasti nisu dozvoljavali da de u Sarajevo kod mene i zbog toga što su se plili da ona ne otkrije tu bolnu istinu o likvidiranju neposlušnih uglednih Srba od njihove zločinačke ruke.  


Prilog 16. Sjećanje na heroja dr. Zorana Gavrića

Prof. dr. Smajil Durmišević
U vrijeme obilježavanja godišnjice pogibije trebinjskog heroja Srđana Aleksića, koji je poginuo braneći čast i život svoga vršnjaka, komšije, Bošnjaka, muslimana od napada razularenih srpskih nacionalista, želim da skromnim stihovima podsjam rod i zavičaj na heroja dr. Zorana Gavrića, stomatologa iz Doma zdravlja Rogatica, rodom od Kaknja, koji je izgubio život od istih srpskih nacionalista, samo zato što se brinuo i raspitivao o iznenadnom nestanku medicinara Ćamila Polje, koji je bio u njegovom timu došao na Boriku, na svoje radno mjesto, da pomaže, prevashodno stanovništvu srpske nacionalnosti. 
Neka je dr. Zoranu vječna slava i pokoj, a njegovoj porodici i rodbini osjećaj časti i ponosa što su rodili i odgojili čovjeka () I neka je vječni rahmet i stepen šehida napaćenoj Ćamilovoj duši. Amin. 
Neka se dobro dobrim spominje.



Zoran




Bijaše

Tamo

U žepskom kraju

Čovjek, Srce mu bilo Bosansko Toplo,

A korijen Srpskoga roda. A ime,

Čisto

I svijetlo

Ko

Majska zora!





I pade čovjek

Častan

I hrabar, Junak i doktor, Od ruke

Zlica

Svojega roda





Samo je pitao

Brižno,

Pogane zlice –

Ma, ljudi, Gdje mi je

Ćamil,

Bože,

Gdje

Ćamil ode!?

                                        (Iz neobjavljene zbirke pjesama „Almasli grana“)